Page 52 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

svekoliku gungulu vrištale jedna na drugu.
- Montag se našao na vratima salona, usta punih hrane.
- Nisu li svi prekrasni!
- Prekrasni.
- Divno izgledaš, Millie!
- Divno.
- Svi su sjajni!
- Sjajni.
Montag je stajao i promatrao ih.
- Strpljenja - šapnuo je Faber.
- Ne bih trebao biti ovdje - prošaptao je Montag gotovo za sebe. - Trebao bih biti na putu
prema vama, s novcem!
- Ima sutra vremena. Budite oprezni!
- Nije li ovaj show bajan? - uskliknula je Mildred.
- Bajan!
Na jednom se zidu neka žena osmjehnula i istodobno gucnula naranþin sok. Kako oboje
radi istodobno, pomislio je Montag, luÿDþki. Na drugim su zidovima rentgenske snimke iste žene
otkrivale grþevito putovanje osvježavajuüeg piüa prema njezinom ljupkom želucu. Odjednom je
soba uzletjela poput rakete u oblake, pa se sunovratila u more zeleno poput limete, gdje su plave
ribe jele crvene i žute. Trenutak kasnije tri bijela crtana klauna odsjekla su jedan drugom udove,
popraüeni gromoglasnom plimom smijeha. Veü dvije minute nakon toga soba je šibnula iz grada
do mlaznih automobila koji su divlje kružili arenom, treskajuüi se i zalijeüXüi se, a onda bi se
ponovno sudarali i nalijetali jedan na drugoga. Montag je vidio kako brojna tjelesa lete zrakom.
- Millie, jesi li vidjela ovo?
- Vidjela sam, vidjela!
Montag je posegnuo prema zidu salona i izvukao glavni prekidaþ. Slike su išþezle kao da
si iz nekog divovskog kristalnog akvarija s histeriþnim ribama ispustio vodu.
Tri su se žene polako okrenule te s neskrivenom razdraženošüu i zlovoljom pogledale
Montaga.
- Što mislite, kad üe poþeti rat? - upitao je. - Primjeüujem da ovdje veþeras nema vaših
muževa.
- Oh, oni dolaze i odlaze - rekla je gospoÿa Phelps. - Malo unutra, pa van. Vojska je Petea
pozvala sinoü. Vratit üe se sljedeüeg tjedna. To je rekla vojska. Brz rat. ýetrdeset i osam sati,
rekli su, i svi üe kuüi. Tako je vojska rekla. Brz rat. Peter je juþer nazvao i rekao da üe se vratiti
sljedeüeg tjedna. Brz ...
Tri su se žene uzvrpoljile, nervozno pogledavajuüi u prazne zidove boje blata.
- Nisam zabrinuta - kazala je gospoÿa Phelps. - Neka se Pete brine. - Zahihotala je. - Neka
se stari Pete brine. Ja neüu. Ja nisam zabrinuta.
- Da - kazala je Millie. - Neka se stari Pete brine.
- Uvijek umiru neki tuÿi muževi, tako se kaže.
- I ja sam to þula. Nikad nisam poznavala osobu koja je poginula u ratu. Osobu koja je
skoþila s nebodera, to da, kao Glorijin muž prošlog tjedna, da, ali u ratu? Ne.
- Ne u ratu - rekla je gospoda Phelps. - No, svejedno, Pete i ja smo uvijek govorili:
nikakvih suza, ništa takvo. I njemu i meni ovo je treüi brak i neovisni smo. Budi neovisan, to nam
je krilatica. Rekao je: ubiju li me, idi dalje i ne plaþi, nego se opet udaj i ne misli na mene.
- Sad si me upravo podsjetila - kazala je Mildred. - Jeste li sinoü na zidu vidjele onu
petominutnu romancu Clare Dove? E pa, sve samo o toj ženi koja -