Page 56 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

željela dokazati. Znala sam da üe se ovo desiti. Uvijek sam govorila: poezija i suze, poezija i
samoubojstvo, i plakanje i užasni osjeüaji, poezija i muþnina - sve su to besmislice! Sada mi se to
i dokazalo. Gadni ste vi, gospodine Montag, gadni!
Faber je rekao: - Sada...
ü
Montag je osjetio da se okre e i odlazi do proreza u zidu, da kroz mjedenu cijev baca
knjigu u plamen.
- Glupe rijeþi, glupe rijeþi, glupe, užasne, uvredljive rijeþi - kazala je gospoda Bowles.
- Zašto ljudi žele vrijeÿati druge ljude? Nije dovoljno boli u svijetu, nego valja ljude
dražiti ovakvim stvarima!
- Clara, hajde Clara - molila je Mildred povlaþHüi je za ruku. - Hajde, razvedrimo se, a ti
sad ukljuþi "obitelj". Hajde! Smijmo se i veselimo, daj, prestani plakati, zaboravit üemo!
- Ne - rekla je gospoda Bowles. - Smjesta hrlim kuüi. Ako želite posjetiti moj dom i
"obitelj", dobro došli. Ali ja nikad više neüu uüi u ludu kuüu ovoga vatrogasca!
ü
ü
- Idite ku i - Montag se mirno upiljio u nju. - Idite ku i i razmišljajte o svojem prvom
mužu koji se razveo, o svome drugom mužu koji je poginuo u mlažnjaku, i o svojem trec'em
mužu koji si je prostrijelio mozak. Idite kud i razmišljajte o onih desetak pobaþaja što ste ih
imali! Idite kuüi i razmišljajte o tome, kao i o svojim prokletim carskim rezovima, o svojoj djeci
koja vas mrze iz dna duše. Idite kuüi i razmišljajte o tome kako je do svega toga došlo i što ste
ikad napravili da to sprijeþite. Idite kuüi, idite kuüi - kriknuo je - prije nego što vas zviznem i
nogom izbacim kroz vrata!
Vrata su tresnula i kuüa se ispraznila. Montag je sam stajao na zimi, a zidovi salona bili su
boje prljava snijega.
U kupaonici je tekla voda. ýuo je kako Mildred istresa u ruku pilule za spavanje.
- Montag, budalo jedna, budalo, oh Bože, ti blesava budalo...
- Zaveži! - Izvukao je iz uha zeleno tane i gurnuo ga u džep. Slabašno je pištalo. -
...budalo, budalo...
Pretražio je kuüu i pronašao knjige koje je Mildred naslagala iza hladnjaka. Neke su
manjkale; znao je da je bila otpoþela vlastiti postupak uklanjanja dinamita iz svoje kuüe, šipku po
šipku. No nije sada bio srdit veü samo iscrpljen i zbunjen samim sobom. Odnio je knjige u
stražnje dvorište i posakrivao ih po grmlju blizu ograde prema uliþici. Samo za noüas, pomislio
je, za sluþaj da se Mildred odluþi za daljnja paljenja.
Ponovno je prošao kroz kuüu. - Mildred? - Zazvao je na vratima mraþne spavaüe sobe.
Nije bilo nikakva zvuka.
Vani, prelazeüi travnjak, pri odlasku na posao, pokušao je ne vidjeti u kolikom je
posvemašnjem mraku i koliko je pusta kuüa Clarisse McClellan...
Putem u središte grada üutio se toliko silno osamljenim i obremenjenim užasnom
pogreškom, da je osjetio potrebu za þudnom toplinom i dobrotom koje dolaze iz bliskog i dragog
glasa što govori u noü. Tek nekoliko kratkih sati, a veü mu se þinilo da Fabera pozna þitav život.
Sada je znao da se sam sastoji od dvojice ljudi, da je, prije svega, Montag koji ne zna ništa, koji
uopüe ne zna sebe kao budalu, nego to tek sluti. Znao je i da je onaj starac koji mu priþa i priþa
dok vlak hita s kraja na kraj noünoga grada u dugom, odvratnom dahtaju gibanja. U danima što üe
uslijediti i u noüima bez mjeseþine, kao i u onima za kojih üe vrlo svijetao mjesec obasjavati
zemlju, starac üe nastavljati svoje priþanje, kap po kap, kamenþLü po kamenþLü, pahuljicu po
pahuljicu. Njegov üe se um na kraju preliti, pa on više neüe biti Montag, to mu je starac rekao,
uvjerio ga, obeüao mu. Bit üe Montag plus Faber, vatra plus voda, da onda, jednoga dana, nakon
što se sve smiješa i skuha i razradi u tišini, ne bude više ni vatre, ni vode, nego samo vino. Iz
dviju zasebnih i suprotnih tvari treüa. I tako üe se jednoga dana osvrnuti na budalu i znati da je