Page 55 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451
P. 55

- Recite "da".
                      Usta su mu se pomaknula poput Faberovih.
                      - Da.
                      Mildred je, smijuüi se, istrgnula knjigu. - Evo! Proþitajte ovu. Ne, povlaþim rijeþ. Evo one
               doista šašave koju si danas proþitao naglas. Moje dame, neüete razumjeti ni rijeþi. Ide hampti-
               dampti-hamp. Hajde, Guy, daj onu stranicu, dragi.
                      Pogledao je otvorenu stranicu.
                      Muha je blago pomaknula krilca u njegovu uhu. - ýitajte.
                      - Kako se zove, dragi?
                      - Doversko žalo. - Usta su mu bila obamrla.
                      - A sad je proþitaj jasno i glasno, i to polako.
                      Soba je bila užarena, bio je sav u vatri, bio je sav u studeni; sjedili su usred prazne
               pustinje na trima stolcima, a on je stajao, ljuljao se i þekao da gospoda Phelps prestane
               poravnavati porub svoje haljine, da gospoda Bowles izvuþe prste iz svoje kose. A onda je poþeo
               þitati tihim, zamuckujuüim glasom, koji je sa svakim retkom postajao sve þvršüi, leteüi preko
               pustinje, u bjelinu, pa oko triju žena koje su sjedile u velikoj užarenoj praznini.

                                                    More je Vjere takoÿer
                                          Nekoü bilo u punoj snazi i obalom zemlje
                                          Pružalo se poput nabora svijetla opasaþa.
                                                   No sad mu þujem samo
                                                  Sjetan, dug huk uzmaka,
                                                      Povlaþenja u dah
                            Noünoga vjetra, duž prostranih rubova pustih I golih oblutaka svijeta.

                      Stolci su pod trima ženama škripnuli.
                      Montag je dovršio:

                                                     Ah, ljubavi, budimo iskreni
                                               Jedno drugom! Jer u svijetu koji
                                            Pred nama leži ko neka zemlja snova,
                                                Toliko raznolika, lijepa, nova,
                                        Nema zapravo ni radosti, ni ljubavi, ni svjetla
                                           Ni sigurnosti, ni mira, ni pomoüi u boli;
                                          A mi kao da smo na ravnici koja se mraþi
                                         Šibanoj smušenim uzbunama na boj i bijeg,
                                          Gdje vojske se neznalica sukobljuju noüu.


                      Gospoÿa Phelps je plakala.
                      Ostali iz središta pustinje promatrali su kako njezino plakanje postaje sve glasnije, kako
               se, usporedno se tim, njezino lice izobliþuje. Sjedili su, ne dodirujuüi je, zbunjeni njezinim
               istupom. Jecala je neobuzdano. I Montag je bio osupnut i potresen.
                      - Š, š, š - rekla je Mildred. - Sve je u redu, Clara. Hajde, Clara, prestani! Clara, što nije u
               redu?
                      - Ja, ja - šmrcala je gospoÿa Phelps - ne znam, ne znam, jednostavno ne znam, uh, uh...
                      Gospoÿa Bowles se uspravila i bijesno zapiljila u Montaga. - Vidite? Znala sam ja, to sam
   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60