Page 46 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

znam a tko bi mi mogao pomoüi. Da vidim. Da vidim...
Fabera su zasvrbjele ruke koje su poþivale na koljenima.
- Smijem li?
- Oprostite. - Montag mu je predao knjigu.
- Davno je to bilo. Nisam religiozan. Ali bilo je to davno.
Faber je okretao stranice, zastajkujuüi tu i tamo da nešto proþita.
- Baš je ovako dobro kako se i sjeüam. Bože, kako li su je danas promijenili u našim
"salonima"! Krist je sada tek jedan od "roÿaka". ýesto se pitam prepoznaje li Bog svojega
vlastitog sina kad smo ga ovako odjenuli, ili možda svukli? On je sada pravi slatki prutiü, sav
posut šeüerom ili saharinom kad ne izgovara zamaskirane preporuke za odreÿene proizvode,
apsolutno potrebne svakom vjerniku. - Faber je onjušio knjigu. - Znate li da ove knjige mirišu na
muškat ili na neku drugu mirodiju iz neke strane zemlje? Kao djeþak, rado sam ih onjuškivao.
Bože, što li je nekoü, prije nego što smo ih zanemarili, bilo lijepih knjiga! - Faber je okretao
stranice. - Gospodine Montag, pred vama je kukavica. Vidio sam odavno kamo stvari idu. Ništa
nisam rekao. Ja sam jedan od nevinih koji su se mogli diüi i progovoriti kad nitko nije htio slušati
o "krivnji", ali nisam govorio, pa sam stoga i sam kriv. I kad su konaþno uspostavili ustroj koji üe
uz pomoü vatrogasaca paliti knjige, promrmljao sam nešto nekoliko puta i povukao se, jer nitko
drugi nije negodovao niti vikao sa mnom. Sada je prekasno. - Faber je zaklopio Bibliju. - Pa...a
da mi reknete zašto ste došli k meni?
- Nitko više ne sluša. Ne mogu razgovarati sa zidovima jer se oni deru na mene. Ne mogu
razgovarati sa svojom ženom; ona sluša zidove. Jednostavno želim nekoga tko üe poslušati što
mu kanim reüi. Osvrnuo sam se oko sebe. Jedino za što posve sigurno znam da je nestalo, to su
knjige koje sam palio zadnjih deset, dvanaest godina. Zato sam i pomislio da bi mi one mogle
pomoüi.
- Beznadno ste romantiþni - kazao je Faber. - Bilo bi šaljivo da nije tragiþno. Ne nedostaju
vama knjige, nedostaju vam neke stvari koje su nekoü bile u knjigama. Te iste stvari mogle bi
danas biti u "salonskim obiteljima". Ista siüušna pojedinost i svijest mogle bi se projicirati preko
radija i televizije, ali tome nije tako. Ne, ne, knjige uopüe nisu ono za þim tragate. Uzimajte stvari
gdje ih možete naüi, u starim gramofonskim ploþama, starim filmovima i u starim prijateljima;
tražite u prirodi i u sebi samom. Knjige su bile samo jedan tip spremnice u koju smo pohranjivali
mnoge stvari za koje smo se bojali da üemo ih zaboraviti. U njima uopüe nema neke þarobnosti.
ýarobnost je samo u onome o þemu one govore, u tome kako nam one komadiüe svemira šiju u
odijelo. Jasno je da vi ovo niste mogli znati, jasno je da još ne možete razumjeti što time želim
reüi. Intuitivno imate pravo, to je najvažnije. Tri stvari, meÿutim, manjkaju.
- Broj jedan: znate li zbog þega su knjige poput ove važne? Zato što su kvalitetne. A što
znaþi rijeþ "kvaliteta"? Za me ona oznaþuje tkivo. Ova knjiga ima pore. Ima obilježja. Ovu knjigu
možete staviti pod mikroskop. Pod leüom üete otkriti život koji vri u beskrajnom obilju. Što više
pora, što više istinito zapisanih ; pojedinosti života koje možete strpati po þetvornom centimetru :
papira, to ste "književniji". U svakom sluþaju, to je moja definicija. Kazivanje pojedinosti.
Svježih pojedinosti. Dobri pisci þesto dodiruju život. Mediokriteti rade površno. Loši ga pak
siluju i prepuštaju muhama.
- Vidite li sad, dakle, zašto su knjige omražene i zašto ih se boje? One pokazuju pore na
licu života. Lagodni ljudi samo ; svjetlaju mjeseþeva lica, lica bez pora, bez dlaka, bez izražaja.
Živimo u vremenu kad cvijeüe nastoji živjeti od cvijeüa, umjesto da raste od dobre kiše i zemlje
crnice. ýak i vatrometi, uza svu I svoju ljepotu, proizlaze iz kemije zemlje. A opet, mi nekako I
mislimo da možemo rasti hraneüi se cvijeüem i vatrometima, ne zaokružujuüi ciklus do
stvarnosti. Znate li onu legendu o Herkulu i Anteju, divovskom hrvaþu, þija je snaga bila