Page 44 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

vratima.

Bio je u podzemnoj željeznici.
Obamro sam, pomislio je. Kad se ta obamrlost zapravo pojavila na mojem licu? U mojem
tijelu? One noüi kad sam u mraku udario nogom onu boþicu kao da udaram o ukopanu minu.
Obamrlost üe proüi, pomislio je. Potrajat üe, ali üu se izvuüi, ili üe me Faber izvuüi. Netko
üe mi negdje vratiti moje staro lice i stare ruke, onakve kakve su bile prije. Pa i osmijeh, pomislio
je, stari utisnuti osmijeh, i on je nestao. Bez njega sam izgubljen.
Podzemni je hodnik projurio mimo njega: blijedožuükasta keramika, crnina, brojke i
tama, daljnja tama i sam ukupan zbroj.
Jednom je, još kao dijete, sjedio na žutom pješþanom sprudu uz more o podnevu vedrog i
vruüeg ljetnog dana te se trsio da sito napuni pijeskom; jedan mu je, naime, okrutni bratiü bio
rekao: - Napuni ovo sito pijeskom i dat üu ti novþLü! - Što je brže sipao, to je pijesak brže
istjecao, užareno šišteüi. Ruke su mu se umorile, pijesak je bio vruü, sito prazno. Sjedeüi ondje
sredinom srpnja, u posvemašnjoj tišini, osjetio je kako mu suze teku niz obraze.
Sada, dok ga je vakumska podzemna željeznica hitro pronosila kroz mrtve podrume
grada, drmusajuüi ga, sjetio se užasne logike onoga sita, pa je spustio pogled i spazio da nosi
otvorenu Bibliju. U usisnom je vlaku bilo ljudi, ali on je knjigu držao u rukama; sijevnula mu je
glupava pomisao: þitaš li brzo i þitaš li sve, možda nešto pijeska ostane na situ. No on je þitao, a
rijeþi su propadale, pa je pomislio: za nekoliko sati suoþit üu se s Beattyjem, moram mu predati
knjigu, stoga mi ne smije promaknuti ni jedna reþenica, svaki redak moram zapamtiti. Sam üu to,
osobno, obaviti.
Stisnuo je knjigu šakama.
Trube su za treštale.
- Denhamova pasta za zube.
Zavežite, pomislio je Montag. Sjetite se ljiljana poljskih.
Denhamova pasta za zube. Ne trude se i ne predu -
- Denhamova -
Sjetite se ljiljana poljskih, zavežite, zavežite!
- Pasta za zube!
Rastvorio je knjigu i potresao stranice, opipavajuüi ih kao da je slijep, ispisujuüi netremice
oblike svakog pojedinog slova.
- Denhamova. Slovkajte: D-E-N ... Ne trude se i ne predu...
Srdit šapat vruüeg pijeska kroz prazno sito.
- Denham uspijeva!
Sjetite se ljiljana, ljiljana, ljiljana...
- Denhamov zubni deterdžent.
- Zavežite, zavežite, zavežite! - Bilo je to preklinjanje, krik toliko grozan da se Montag
našao na nogama, dok su preneraženi putnici glasnoga vozila zurili i uzmicali pred þovjekom
izbezumljena, odvratna lica, koji je suhih usana blebetao nešto nerazumljivo i mlatarao knjigom.
Bili su to ljudi koji su samo þ f>« ranije tapkali nogama u ritmu Denhamove zubne paste,
Denhamova finog zubnog deterdženta, Denhamove zubne paste, zubne paste, zubne paste, jedan,
dva, jedan, dva, tri, jedan, dva tri. Ljudi þija su usta slabašno izgovarala rijeþi zubna pasta, zubna
pasta, zubna pasta. Za osvetu, željezniþki je radio izbljuvao na Montaga silnu koliþinu glazbe
saþinjenu od kositra, bakra, srebra, kroma i mjedi. Ljudi su stjerani u pokornost; nisu bježali, nije
se imalo kamo; veliki zraþni vlak survao se u svoj podzemni rov.