Page 42 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

- Zbog þega? Zašto? - rekao je Montag. - Jedne sam veþeri vidio najÿavolskiju zmiju na
svijetu. Bila je mrtva ali i živa. Vidjela je i nije vidjela. Želiš li vidjeti tu zmiju? Nalazi se u hitnoj
pomoüi, gdje su napisali izvješüe o svem smeüu što ga je zmija izvukla iz tebe. Bi li željela poüi i
pogledati njihovu kartoteku? Možda bi pogledala pod Guy Montag ili možda pod Strah ili Rat. Bi
li željela poüi do one kuüe koja je sinoü izgorjela? Pa po pepelu tražiti kosti žene koja je sama
potpalila svoj dom? Što je s Clarisse McClellan? Gdje da je tražimo? U mrtvaþnici? Slušaj!
Bombarderi su preletjeli nebom, preletjeli su nebom iznad kuüe, sopüXüi, mumljajuüi,
fijuüXüi poput nekog golemog, nevidljivog ventilatora koji kruži prazninom.
- Isuse, Bože! - rekao je Montag. - Svakog sata sva sila tih prokletih naprava na nebu.
Odakle, do vraga, ti silni bombarderi uzlijeüu svake sekunde u našem životu? Zašto o tome nitko
ne želi porazgovarati?

Zapoþeli smo i dobili dva atomska rata od 1960. Jesmo li zbog tolike zabave kod kuüe
zaboravili svijet? Da li zbog našeg silnog bogatstva, a silnog siromaštva preostalog svijeta, uopüe
ne marimo što je njima tako kako jest? ýuo sam glasine: svijet umire od gladi, no mi se dobro
hranimo. Je li istina da se svijet satire radeüi, a mi se igramo? Je li to razlog zašto nas toliko
mrze? ý uju se i glasine o mržnji s vremena na vrijeme, tijekom godina. Znaš li ti zašto? Ja ne
znam. Možda nas knjige mogu malo izvuüi iz špilje. Možda bi nas one mogle sprijeþiti da þinimo
iste blesave, proklete pogreške. Ne þujem da oni idiotski gadovi u tvom salonu razgovaraju o
tome. Bože, Millie, zar ne shvaüaš? Jedan sat dnevno, dva sata, s ovim knjigama i možda...
Zazvonio je telefon. Mildred ga je zgrabila.
- Ann! - Nasmijala se. - Da, veþeras je Bijeli klaun! Montag je otišao u kuhinju i bacio
knjigu. - Montag - rekao je - ti si zaista glup. Kamo üemo odavde? Hoüemo li vratiti knjige
unutra i zaboraviti ih? - Rasklopio je knjigu da þitanjem uguši Mildredin smijeh.
Jadna Millie, pomislio je. Jadni Montag, i ti si zaglibio. Ali gdje naüi pomoü, gdje u ovaj
kasni sat naüi uþitelja?
ýekaj! Zažmirio je. Pa naravno. Ponovno se našao u mislima u onom zelenom perivoju od
prije godinu dana. Ta mu se misao odnedavno þesto nametala, no sada se prisjetio što se to zbilo
kad je onoga dana u gradskom perivoju vidio onoga starca u crnom odijelu kako nešto hitro
skriva pod kaput.
Stari je poskoþio kao da üe bježati. A Montag je rekao: -ýekajte!
- Nisam uþinio ništa loše! - povikao je starac dršüXüi.
- Nitko to nije niti rekao.
Sjedili su u blagom zelenkasnom svjetlu, na trenutak ne govoreüi ni rijeþi, da bi zatim
þ
Montag govorio o vremenu, a starac mu odgovarao muklim glasom. Bio je to neobi no miran
susret. Starac je priznao da je umirovljeni profesor engleskog kojega su izopüili prije þetrdeset
godina, kad su zbog pomanjkanja studenata i pokrovitelja zatvoreni i posljednji humanistiþki
fakulteti. Zvao se Faber, a kad ga je konaþno napustio strah od Montaga, progovorio je
ravnomjernim glasom, gledajuüi u nebo, drveüe i zeleni perivoj; nakon jednog sata rekao je
Montagu nešto za što je ovaj naslutio da je to neka pjesma bez sroka. Zatim se starac još više
odvažio i kazao još nešto, opet pjesmu. Faber je držao ruku na lijevom džepu kaputa i izgovarao
ove rijeþi blago, a Montag je znao da bi, posegne li, iz þovjekova kaputa mogao izvuüi knjigu
pjesama. Ali nije posegnuo. Ruke su mu ostale na koljenima, ukoþene i nekorisne. - Ne govorim
o stvarima, gospodine - rekao je Faber. - Govorim o znaþenju stvari. Sjedim ovdje i znam da sam
živ.
ü
I to je zapravo bilo sve. Sat monologa, pjesma, komentar, a onda, uop e ne priznaju i
ü