Page 41 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

DRUGI DIO

SITO I PIJESAK

ýitali su þitavo dugo poslijepodne, dok je ledena novembarska kiša padala s neba na
utihlu kuüu. Sjedili ýitali su þitavo dugo poslijepodne, dok je ledenasu u predsoblju jer je salon
bio tako prazan i siv kad njegovi zidovi nisu bili osvijetljeni naranþastim i žutim konfetima,
svemirskim brodovima i ženama u zlatnomrežastim haljinama te muškarcima u crnom baršunu
koji su izvlaþili divovske kuniüe iz srebrnih šešira. Salon je zamro, a Mildred je stalno
bezizražajno zirkala prema njemu dok je Montag koraþao po sobi, vraüao se, þXþao i þitao poneku
stranicu i desetak puta, i to naglas.
þ
- "Ne možemo to no razaznati trenutak u kojem nastaje prijateljstvo. Kao što i kad
posudu punimo kap po kap te na kraju postoji samo jedna kap kod koje dolazi do prelijevanja,
tako i u slijedu ljubaznosti na kraju postoji ona pri kojoj se srce prelije."
Montag je sjeo osluškujuüi kišu.
þ
- Je li se to zbilo i s onom djevojkom iz susjedstva? Toliko sam se mu io da u to
proniknem.
- Mrtva je. Govorimo, zaboga, o nekom živom! Montag se nije osvrnuo na svoju ženu dok
je dršüXüi odlazio predsobljem u kuhinju, gdje je dugo stajao promatrajuüi kako kiša udara o
okna, a onda se sivim predsobljem vratio, þekajuüi da drhtanje prestane.
Otvorio je drugu knjigu.
- "Ta omiljena tema: ja".
Zirnuo je prema zidu: - "Omiljena tema: ja".
- To razumijem - rekla je Mildred.
- Ali Clarissina omiljena tema nije bila ona sama. Bili su to svi ostali, i ja. Bila je prva
osoba u mnogo godina koja mi se zaista svidjela. Bila je prva osoba koju pamtim da je gledala u
mene kao da nešto vrijedim. - Podigao je dvije knjige. - Ovi su ljudi odavno mrtvi, ali znam da
njihove rijeþi upuüuju, ovako ili onako, na Clarissu.
Vani, pred ulaznim vratima, na kiši, slabašno grebanje.
Montag se sledio. Vidio je kako se Mildred baca natrag uza zid i sopüe.
- Zatvorio sam ih.
- Netko - na vratima - zašto nam glas s vrata ne javi -Ispod praga polagano, ispituju e
ü
njuškanje, izdisaj elektriþne snage.
Mildred se nasmijala. - Pa to je samo neki pas, eto što je! Hoüeš li da ga otjeram?
- Ostani gdje jesi!
Muk. Hladna kiša pada. I vonj plaviþasta elektriciteta koji puše ispod zakljuþanih vrata.
Mildred je nogom udarila knjigu. - Knjige nisu ljudi. ýitaš, obazirem se, ali nema nikoga.
Piljio je u salon koji je bio mrtav i siv poput oceanske vode koja bi mogla provrvjeti
životom ukoliko ukljuþe elektriþno sunce.
- E pa - rekla je Mildred - moji "roÿaci" jesu ljudi. Govore mi štošta; smijem se, smiju se.
Pa one boje!
- Da, znam.
- A, osim toga, da kapetan Beatty dozna za ove knjige -Zamislila se. Lice joj je sinulo
zapanjenošüu pa stravom. - Mogao bi doüi pa spaliti kuüu i "obitelj". Užasno! Razmisli o našoj
investiciji! Zašto da þitam? Zbog þega?