Page 38 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Nikad više neüu doüi, pomislio je Montag.
- Oporavi se i budi zdrav - kazao je Beatty.
Okrenuo se i izišao kroz otvorena vrata.

Montag je kroz prozor promatrao kako se Beatty odvozi svojim blještavim vozilom boje
žutog plamena s gumama crnim poput ugljena.
S druge strane ulice i svuda niz cestu dizale su se kuüe sploštenih proþelja. Što je ono
jednog popodneva rekla Clarisse? -Nema verandi pred kuüama. Moj ujo veli da su nekad
postojale verande. I ljudi su ponekad na njima uveþer sjedili i razgovarali ako im se razgovaralo,
ljuljali se i ne razgovarali ako im se tako htjelo. Katkada su pak samo sjedili i razmišljali o
raznim stvarima i pretresali ih. Moj ujo kaže da su arhitekti odbacili verande jer ne izgledaju
lijepo. No on veli da je to puka obrana; pravi razlog, onaj skriveni, mogao bi biti taj da nisu
željeli da ljudi tamo samo sjede, ne radeüi ništa, ljuljaju se i pripovijedaju; takav društveni život
bio je nepoželjan. Ljudi su previše priþali. I imali su vremena za razmišljanje. Zato su i maknuli
verande. A i vrtove. Nema više mnogo vrtova u kojima bi se sjedilo. A pogledajte pokuüstvo.
Nema više stolaca za njihanje. Preudobni su. Podignite ljude i natjerajte ih da se gibaju. Moj ujo
veli...i...moj ujo...i...moj ujo... - Glas joj se izgubio.

Montag se okrenuo i pogledao svoju ženu koja je sjedila nasred salona i razgovarala s
najavljivaþem koji joj se povremeno obraüao. - Gospodo Montag - govorio je. O kojeþemu. -
Gospodo Montag - Sad je govorio opet nešto drugo i tako dalje. Ukopþani pretvaraþ, koji ih je
stajao sto dolara, automatski je ubacivao njezino ime kad god bi se spiker obratio svojem
bezimenom slušateljstvu, ostavljajuüi prazan prostor u koji bi se umetali odgovarajuüi slogovi.
Poseban ureÿaj za preinaku toþkica njegovu je televizijsku sliku, u dijelu oko usnica,
prilagoÿivao tako da su suglasnici i samoglasnici bili izgovoreni savršeno. Spiker je, bez ikakve
dvojbe, bio prijatelj, pravi prijatelj. -Gospoÿo Montag, pogledajte sada ovamo.
Glava joj se okrenula. Premda je bilo posve oþito da ga ne sluša.
Montag je rekao: - Samo me korak dijeli od neoÿlaska na posao danas do neodlaska sutra,
do neodlaska u vatrogasnu postaju ikada više.
- Ipak üeš veþeras otiüi na posao, zar ne? - upitala je Mildred.
- Nisam još odluþio. Ovoga trenutka imam strašnu želju da nešto razbijem i uništim.
- Da odem po kukca?
- Ne, hvala.
- Kukþevi su kljuþevi na noünom ormariüu. Kad se tako osjeüam, uvijek se volim brzo
provozati. Natjeraš ga na devedeset i pet i osjetiš se divno. Ponekad se vozim þitavu noü i vratim
se kuüi a da ti to i ne primijetiš. Zabavno je vani, izvan grada. Gaziš zeþeve, katkad poneko pseto.
Hajde po kukca!
- Ne, ovaj put ga ne želim. Želim se zadržati na ovoj þudnoj stvari. Bože, baš me obuzela.
Ne znam što je. Tako sam prokleto nesretan, tako bijesan i ne znam zašto se tako osjeüam, ali kao
da dobivam na težini. Osjeüam se debelim. Osjeüam se kao da štitim mnogo toga, ali ne znam što.
Mogao bih þak poþeti þitati knjige.
- Strpali bi te u zatvor, nije li tako? - Gledala ga je kao da je za staklenim zidom.
þ
ü
ü
Po eo se odijevati, kre X ü i se nemirno po spava oj sobi. - Da, i to bi mogla biti dobra
zamisao. Prije nego što nekoga ozlijedim. Jesi li þula Beattyja? Jesi li ga slušala? On zna sve
odgovore. Ima pravo. Važna je sreüa. Zabava je sve. A opet, ja i dalje ovako sjedim i govorim