Page 36 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

odabrali da ga lemate i muþite nakon nastave? Naravno da jeste. Svi moramo biti jednaki. Ne svi
roÿeni slobodni i ravnopravni, kako stoji u Ustavu, nego svi naþinjeni jednakima. Svaki þovjek
prema liku svih ostalih; da prema njima prosuÿuju sami sebe. Eto tako! Knjiga je nabijena puška
u susjednoj kuüi. Spali je. Izvadi metak iz oružja. Prodri u þovjekov mozak. Tko zna tko bi
mogao biti meta naþitana þovjeka? Ja? Ja ih neüu podnositi ni þaska. I onda kad su kuüe konaþno
postale potpuno vatrostalne, u cijelom je svijetu (tvoja je pretpostavka one noüi bila na mjestu)
prestala potreba za vatrogascima u onom starom smislu. Dodijeljen im je nov posao þuvara mira
našega uma, žarišta našeg razumljivog i zakonitog straha od osjeüaja manje vrijednosti -
službenih cenzora, sudaca i izvršitelja. To si ti, Montag, i to sam ja.
Vrata prema salonu su se otvorila i na njima se pokazala Mildred, koja je gledala u
Beattyja a zatim u Montaga. Iza nje su zidovi sobe postali zelenim, žutim i naranþastim
vatrometom ugoÿenim na neku glazbu, skladanu gotovo iskljuþivo za bubnjeve, tam-tam i þinele.
Usta su joj se pomicala, nešto je govorila, no zvuþi iz sobe su je zaglušili.
Beatty je kucnuo lulom o dlan svoje ružiþaste ruke te prouþavao pepeo kao da je to neki
simbol što ga valja pregledati pa mu odrediti smisao.
- Moraš znati da je naša civilizacija toliko golema da ne možemo dopustiti da se naše
manjine uzrujaju i uskomešaju. Upitaj sama sebe što mi u ovoj zemlji želimo više od svega
ostaloga? Ljudi žele biti sretni, nije li tako? Ne slušaš li to þitav život? Želim biti sretan, tako
ljudi govore. Pa, zar nisu? Zar im ne omoguüujemo da se stalno kreüu, ne pružamo li im zabavu?
Upravo za to i živimo, zar ne? Za zabavu, za golicanje? A moraš priznati da naša kultura to
osigurava u izobilju. -Da.
Montag je mogao s Mildredinih usnica proþitati što to ona govori s vrata. Nastojao je ne
gledati u njezina usta, jer bi se i Beatty mogao okrenuti i proþitati što priþa.
- Obojeni ne vole Malog crnog Samba. Spali ga. Bijeli nisu oduševljeni ýLþa Tominom
kolibom. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluüa? ProizvoÿDþi cigareta tule? Spali
knjigu. Vedrina, Montag. Mir, Montag. Iznesi svoju borbu van. Još bolje, u spalionicu. Pogrebi
su neveseli i poganski? Eliminirajmo i njih. Pet minuta nakon što osoba umre, veü je na putu za
Veliki dimnjak, spalioniþari diljem zemlje opremljeni su helikopterima. Deset minuta nakon
smrti þovjek je trun crna praha. Ne petljajmo se s nekakvim uspomenama pojedinaca.
Zaboravimo ih. Spalimo ih potpuno, spalimo sve. Oganj je jasan, oganj je þist.
U salonu iza Mildred vatromet je zamro. Istodobno je i ona prestala govoriti; þudesne li
koincidencije! Montag je suspregnuo dah.
- Tu, u susjedstvu, bila je neka djevojka - rekao je polako. - Nestala je, mislim da je
mrtva. Ni lica joj se ne mogu sjetiti. Ali bila je drukþija. Kako, kako se ona desila?
Beatty se nasmiješio. - Ovdje, ondje tako se nešto desi. Clarisse McClellan? Imamo dosje
njezine obitelji. Pomno smo ih motrili. Naslijede i okoliš þ udnovate su stvari. Ne možeš ih se
otarasiti samo u nekoliko godina. Kuüna atmosfera može poništiti mnogo od onoga što se nastoji
postiüi u školi. Eto, zato smo iz godine u godinu stalno spuštali dob odlaska u djeþji vrtiü, tako da
make sada grabimo gotovo veü iz kolijevke. Na McClellane smo upozoreni još dok su živjeli u
Chicagu. Nikad nismo pronašli ni jednu knjigu. Ujakov dosje je šarolik; antisocijalan je.
Djevojka? Tempirana bomba. Prema onom što sam vidio u njezinom školskom dosjeu, obitelj je,
siguran sam, utjecala na njezinu podsvijest. Nije željela saznati kako je nešto napravljeno, nego
zašto. To može biti nezgodno. Upitaš li za veüi broj stvari zašto, na kraju üeš - ustraješ li - biti
zaista nesretan. Za sirotu je djevojku bolje da je mrtva.
- Da, mrtva.
- Na sreüu, þudaci poput nje ne sreüu se þesto. Znamo kako üemo veüinu njih uništiti u
samom zaþetku, rano. Ne možeš graditi kuüu bez þavala i drva. Ako ne želiš da se kuüa gradi,