Page 15 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

izašli.
Montag se spustio na stolac i pogledao ženu. Sada su joj oþi bile zatvorene, blage, pa je
ispružio ruku da na svome dlanu osjeti toplinu daha. - Mildred - rekao je na kraju.
Ima nas previše, pomislio je. Ima nas na milijarde, a to je previše. Nitko nikoga ne pozna.
Neznanci dodu i oskvrnu te. Neznanci dodu i izvade ti srce. Neznanci dodu i uzmu ti krv. Bože
dragi, tko su bili ti ljudi? Nikad ih u životu nisam vidio.
Prošlo je pola sata.
Krvotok u ovoj ženi bio je nov i þinilo se da ju je obnovio. Obrazi su joj bili vrlo ružiþasti,
a usnice vrlo svježe i pune boje te su se doimale meko i opušteno. U njima je bila krv neke druge
osobe. Da je bar i neko drugo tijelo, mozak i sjeüanje! Da su joj barem i um odnijeli u þistionicu
te mu ispraznili džepove pa ga oparili i oþistili, a zatim ponovno zabrtvili i vratili ujutro. Da bar...
Digao se, potegnuo zastore te širom otvorio prozore kako bi u prostoriju prostrujao noüni
zrak. Bilo je dva ujutro. Je li to prošao tek jedan sat od susreta s Clarissom McClellan na ulici, od
njegova ulaska u kuüu, mraþne sobe i od udarca nogom o kristalnu boþicu? Tek jedan sat, a svijet
se rastalio i pojavio u novom, bezbojnom obliku.
Preko mjeseþinom obasjana travnjaka dopro je smijeh iz kuüe u kojoj su živjeli Clarisse,
njezin otac, mati i ujak koji se smiješio tako mirno i iskreno. Prije svega, njihov je smijeh bio
opušten i od srca, neusiljen, a stizao je iz kuüe koja je u ovo doba noüi bila toliko blještavo
osvijetljena dok su se sve ostale kuüe zatvorile u tmini. Montag je þuo glasove koji priþaju,
priþaju, priþaju, stvaraju, predu, raspredaju svoju hipnotiþku mrežu.
Montag je izišao kroz staklena vrata i nesvjesno prešao travnjak. Stajao je pred
raspripovijedanom kuüom u sjeni, razmišljajuüi kako bi to bilo da kucne na njihova vrata i
šapne:"Pustite me unutra. Ništa neüu reüi. Želim samo slušati. O þemu vi to priþate?"
No umjesto toga, samo je stajao, vrlo hladan, lice mu je bilo ledena maska te je osluškivao
muški glas (glas njezina ujaka?) koji je ravnomjerno nastavljao:
- Pa, na koncu konca, ovo je doba potrošnih materijala. Išmrkaš se na nekoga, otareš,
odbaciš, pa posegneš za drugim, pa opet išmrkaš, otareš, odbaciš. Svi se meÿusobno
iskorištavaju. Kako navijati za domaüu ekipu kad nemaš ni program, a ne znaš ni imena? Kad
smo veü pritom, kakve su boje dresovi u kojima izlaze na teren?
Montag se povukao kuüi. Ostavio je prozor širom otvoren, pogledao Mildred, brižno je
ututkao u pokrivaþe, pa onda legao dok mu je mjeseþina obasjavala jagodiþne kosti i namrgoÿeno
þelo, mjeseþina koja je prokapavala u oba oka stvarajuüi ondje srebrnu mrenu.
Jedna kap kiše. Clarisse. Druga kap. Mildred. Treüa. Ujak. ýetvrta. Noüašnja vatra. Jedna,
Clarisse. Dva, Mildred. Tri, ujak. ýetiri, vatra. Jedan, Mildred, dva, Clarisse. Jedan, dva, tri,
þetiri, pet, Clarisse, Mildred, ujak, vatra, pilule za spavanje, ljudi, potrošni materijali, išmrkaj,
otari, odbaci. Jedan, dva, tri, jedan, dva, tri! Kiša. Oluja. Ujak se smije. Oluja koja se slijeva u
prizemlje. ýitav se svijet stuštio. Vatra koja se nadima u vulkanu. Sve se slijeva posvuda u
buþnim mlazovima i obilnim bujicama prema jutru.
- Više ništa ne znam - rekao je i pustio da mu se na jeziku otopi pastila za spavanje.

U devet ujutro Mildredin je krevet bio prazan.
Montag je hitro ustao, srce mu je uzbuÿeno tuklo, potrþao je predsobljem i zaustavio se na
kuhinjskim vratima.
Prepeþenac je iskoþio iz srebrne pržilice. Dohvatila ga je pauþja metalna ruka te ga
umoþila u rastopljen maslac.
Mildred je promatrala kako joj na tanjur stiže prepeþenac. Oba su joj uha bila zaþepljena