Page 19 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

A onda je, vrlo sporo, hodajuüi, zabacio glavu unatrag, samo na nekoliko trenutaka, i
otvorio usta...

Mehaniþki je Pas spavao, ali i nije spavao, živio, ali i nije živio, u svojem blagom zujanju,
blagom podrhtavanju u ugodno rasvijetljenoj kuüici, tamo u mraþnom kutku vatrogasnog doma.
Mutno svjetlo sat iza ponoüi, mjeseþina s vedra neba što se probijala kroz okvir velikog
prozora, dodirivala je tu i tamo mjed, bakar i þelik neznatno uzdrhtale zvijeri. Svjetlo je treperilo
na komadiüima jarkocrvena stakla i na osjetljivim kapilarnim dlaþicama u najlonskim þetkama
nozdrva stvorenja koje je podrhtavalo blago, blago, blago, raširivši poput pauka svojih osam
nogu gumom pojastuþenih šapa.
Montag je kliznuo niz mjedenu motku. Izašao je da pogleda grad. Oblaci su se bili
potpuno rašþistili. Zapalio je cigaretu pa se vratio i sagnuo pa pogleda Psa. Zvijer je bila poput
velike pþele koja se vratila kuüi s neke poljane na kojoj je med prepun otrovne divljine,
bezumnosti i noüne more, pa joj je tijelo prepuno izobilnog nektara te sada snom izluþuje iz sebe
zlo.
- Hej - prošaptao je Montag, opþinjen kao i uvijek tom mrtvom a živom zvijeri.
Noüu kad zavlada dosada, a to üe reüi svake noüi, ljudi su se spuštali niz motke te
namještali odgovarajuüe kombinacije olfaktornog sustava kod Psa, pa u prostoru vatrogasne
postaje puštali na slobodu štakore, ponekad piliüe, ponekad maþke, koje bi ionako trebalo udaviti,
pa bi padale oklade koga üe Pas prvo dograbiti. Životinje bi bile osloboÿene. Za tri bi sekunde
igra bila završena. Štakor, maþka ili pile bili bi smjesta uhvaüeni. Meke bi ih šape držale dok bi
se iz surle Psa pomaljala deset centimetara duga šuplja þeliþna igla da ubrizga jaku dozu morfija
ili prokaina. Zatim bi žrtva dospijevala u peü za spaljivanje. Uslijedila bi nova igra.
Montag je tih noüi kad se ovo odigravalo ostajao na katu. Prije otprilike dvije godine i on
se bio kladio s najstrastvenijima te izgubio tjednu plaüu, suoþivši se potom s Mildredinom silnom
srdžbom. Sada je, meÿutim, ležao na svom ležaju, licem prema zidu, osluškujuüi salve smijeha
odozdo te upravo klavirske zvuke trþanja štakorskih nogu, violinsko cicanje miševa i silnu
zatiruüu, znakovitu tišinu Psa koji nalijeüe poput noünog leptira na otkriveno svjetlo, nalazi, grabi
žrtvu, zabada joj iglu pa se vraüa u svoju kuüicu da ondje zamre kao da si ga iskljuþio
prekidaþem.
Montag je dodirnuo njušku.
Pas je zarežao. Montag je odskoþio.
U svojoj kuüici Pas se napola uspravio i pogledao ga neonskim zelenkasto-plavkastim
treperavim svjetlom svojih iznenada aktiviranih oþnih žaruljica. Ponovno je zarežao þudnom
kreptavom kombinacijom elektriþnog cvrþanja, zvuka što se javlja pri prženju, zvuka struganja
metala, škripom zupþanika koji kao da su zahrÿali prožeti sumnjiþavošüu.
- Ne, ne, mali - rekao je Montag dok mu je srce tuklo. Ugledao je srebrnu iglu ispruženu u
zrak centimetar-dva; vidio je kako se povlaþi, pa ponovno pruža, pa povlaþi. Zvijer je kiptjela
rezanjem i motrila ga.
Montag je uzmaknuo. Pas je iskoþio iz kuüice. Montag je jednom rukom šþepao mjedenu
motku. Aktiviravši je, povukla ga je uvis i tiho provukla kroz strop. Iskoraþio je na
poluosvijetljenu razinu kata. Drhtao je, a lice mu je bilo zelenkasto bijelo. Ondje dolje Pas se
spustio na svojih osam nevjerojatnih nogu kao u kukca te opet zazujao; njegove su se
multifacetirane oþi smirile.
Montag je stao uz otvor i þekao da ga mine strah. Iza njega, u kutu, þetvorka za kartaškim
stolom pod zeleno zastrtim svjetlom nakratko ga je i bez rijeþi pogledala. Samo je þovjek s