Page 10 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

napregnula da za nj zakrene za ugao, osluhnula je slabašan šapat. Disanje? Ili je pak atmosferu
zgusnulo veü samo to što je ondje netko vrlo mirno stajao i þekao? Zašao je za ugao.
Jesensko lišüe vijalo je preko mjeseþinom obasjana ploþnika na takav naþin da je djevojka
koja se njime kretala izgledala kao da klizi, puštajuüi vjetru i lišüu da je nose naprijed. Glavu je
napola sagnula kako bi promatrala cipele koje su podizale uskovitlano lišüe. Lice joj je bilo
nježno i mlijeþno bijelo, a na njemu se zamjeüivala crta neke otmjene gladi koja je sve
uljepšavala neumornom znatiželjom. Bio je to pogled gotovo nejasna iznenaÿenja; tamne oþi bile
su toliko usredotoþene na svijet da im nikakav pokret nije mogao izmaknuti. Haljina joj je bila
bijela i šuštava. Gotovo da je pomislio kako þuje pokret njezinih ruku dok se kreüe i isto takav
neizmjerno slabašan zvuk: bijeli pomak njezina lica koje se pokrenulo kad je ustanovila da je
samo jedan trenutak dijeli od muškarca koji stoji nasred ploþnika i þeka.
S drveüa u visini zaþuo se veliþanstven zvuk pljuska kiše. Djevojka se zaustavila i þinilo
se kao da bi se, zateþena, mogla još povuüi, no umjesto toga stala je i promatrala Montaga oþima
tako tamnim, blještavim i živahnim da je osjetio kako je rekao nešto istinski divno. No znao je da
su se njegova usta pokrenula samo da izreknu pozdrav, pa je onda kad se uþinilo da je djevojka
zatravljena daždevnjakom na njegovoj nadlaktici i feniksovom ploþicom na prsima prozborio
ponovno.
- Pa, naravno - rekao je - vi ste nova susjeda, zar ne?
- A vi mora da ste - podigla je oþi sa simbola njegove profesije - vatrogasac. - Glas joj je
zamro.
- Kako to þudno kažete.
- Pa, pa to bih odgonetnula i žmireüke - kazala je polako.
- Što, po mirisu petroleja? Moja žena uvijek prigovara -nasmijao se. - Nikad ga potpuno
isprati.
- Ne, ne, nikada - kazala je sa strahopoštovanjem. Osjetio je da kruži oko njega, obraÿuje
ga malo-pomalo, potresa mirno i prazni mu džepove, a da se pritom sama nijednom ne pomakne.
- Petrolej je - rekao je jer se stanka bila otegnula - za me iskljuþivo parfem.
- Stvarno vam se takvim þini?
- Naravno. Zašto ne?
Dala si je vremena da promisli. - Ne znam. - Okrenula se prema ploþniku koji ih je vodio
kuüi. - Imate li što protiv da se vratim s vama? Ja sam Clarisse McClellan.
- Clarisse, ja sam Guy Montag. Poÿimo! Što radite tako kasno vani tumarajuüi? Koliko
vam je godina?
Hodali su kroz toplosvježu vjetrovitu noü po srebrnom ploþniku; u zraku se osjetio
slabašan miris svježih marelica i jagoda, pa se Montag osvrnuo i spoznao da je to potpuno
nemoguüe, s obzirom na kasno godišnje doba.
Postojala je samo djevojka koja sada s njim hoda, a þije je lice bilo svijetlo poput snijega
na mjeseþini; znao je da ona sada pretresa njegova pitanja tragajuüi za najboljim odgovorima koje
bi mu mogla pružiti.
- Pa - rekla je - imam sedamnaest godina i luda sam. Moj ujo veli da ovo dvoje uvijek ide
skupa. Kad te ljudi pitaju koliko ti je godina, rekao je, uvijek reci da ti je sedamnaest i da si luda.
Nije li ovo divno doba noüi za šetnju? Volim omirisati stvari, pogledati ih te ponekad probdjeti
þitavu noü šeüXüi i promatrati kako izlazi sunce.
Hodali su dalje šuteüi, a onda je ona zamišljeno rekla: -Znate, nimalo vas se ne bojim.
Iznenadio se. - Zašto biste me se bojali?
- Toliki vas se boje. Boje se vatrogasaca, hoüu reüi. No vi ste, na koncu konca, samo
þovjek...