Page 14 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

raspoluüen. Osjetio je da mu je prsni koš posjeþen i raskoljen. Mlazni bombarderi koji nadlijeüu,
nadlijeüu, jedan dva, jedan dva, jedan dva, šest njih, devet njih, dvanaest, jedan pa jedan, pa
jedan, pa jedan, pa još jedan, i još jedan i još jedan i još, svi su oni vrištali umjesto njega. Otvorio
je usta i dopustio da njihov krik ude i izaÿe kroz njegove stisnute zube. Kuüa se stresla. Plamiþak
je u ruci ugasnuo. Mjeseþevi su kameni nestali. Osjetio je da mu se ruka pruža prema telefonu.
Mlažnjaci su nestali. Osjetio je da mu se usnice pomiþu dodirujuüi mikrofon aparata.
- Dežurnu bolnicu. - Užasan šapat.
Osjetio je da su se zvijezde raspale u prah od zvuka crnih mlažnjaka te da üe ujutro zemlja
biti pokrivena njihovom prašinom kao nekim þudnim snijegom. To je bila njegova idiotska
pomisao dok je dršüXüi stajao u mraku i dok su mu se usnice tresle, tresle.

Imali su taj stroj. Imali su zapravo dva stroja. Jedan od njih klizne vam u želudac poput
nekakve crne kobre u zdenac te traga za svom starom vodom i starim vremenom što su se ondje
nakupili. On iscrpi zelenu tvar koja tijekom polagana kuhanja ispliva na površinu. Popije li on
sav mrak? Usisa li sve otrove što se nakupe s godinama? Stroj se hranio tiho, uz tek poneki zvuk
unutrašnjeg zagušenja i traganja naslijepo. Imao je jedno oko. Bezliþni rukovalac strojem mogao
je, uz pomoü specijalnog optiþkog šljema, zuriti u dušu osobe koju ispumpava. Što je oko
vidjelo? Nije rekao. Vidio je, ali nije gledao što oko vidi. ýitava je operacija pomalo sliþila
kopanju jarka u dvorištu. Žena na krevetu nije bila ništa doli tvrd sloj mramora na koji su naišli.
Idemo, svejedno, dalje, razgrnimo rupu, razmljackajmo prazninu, ako se tako nešto može izvuüi
grþenjem usisne zmije. Operator je stajao pušeüi cigaretu. I drugi je stroj radio.
Drugim je strojem rukovao jednako bezliþan momak u crvenkastosmeÿem radnom odijelu
koje se ne može uprljati. Ova je naprava crpila iz tijela svu krv, nadomješüujuüi je svježom i
serumom.
- Moramo oþistiti i jedno i drugo - rekao je rukovalac stojeüi nad nijemom ženom. -
Obrada želuca besmislena je bez þišüenja krvi. Ostavite li tu tvar u krvi, krv üe udariti u mozak
poput malja, bum, nekoliko tisuüa puta, i mozak jednostavno otkaže, odstupi.
- Prestanite! - rekao je Montag.
- Samo sam rekao ... - kazao je operator.
- Jeste li završili? - upitao je Montag.
ývrsto su zatvorili strojeve. - Završili smo. - Njegova ljutnja uopüe ih nije dirala. Stajali
su, a cigaretni im se dim obavijao oko nosova i zalazio im u oþi, a da pritom nisu niti treptali niti
žmirkali. - To stoji pedeset zelenih.
- Prije svega, recite mi hoüe li s njom biti sve u redu?
- Svakako, bit üe sve u najboljem redu. Svu gadnu tvar imamo ovdje u našim kovþezima,
više joj ne može nauditi. Kao što sam rekao, izvadiš staro, umetneš novo, i sve je kako spada.
- Nijedan od vas nije lijeþnik. Zašto nisu poslali nekog lijeþnika iz hitne službe?
- Do vraga! - operatorova se cigareta pomaknula na usnici. - Svake noüi imamo devet ili
deset ovakvih sluþajeva. Unatrag nekoliko godina imamo ih toliko da smo dali izraditi specijalne
strojeve. S optiþkim leüama, naravno, to je novo, ostalo je staro. Za ovakav sluþaj ne trebate
lijeþnika; trebate samo dva majstora koji üe problem riješiti za pola sata. Slušajte - krenuo je
prema vratima - moramo odavde. Upravo smo preko usnog napršnjaka dobili još jedan poziv.
Deset blokova odavde. Još je netko zbacio þep s boþice za lijekove. Nazovite ako nas budete još
trebali. Neka miruje. Ubrizgali smo joj kontrasedativ. Probudit üe se gladna. Do viÿenja!
I tako su ljudi s cigaretama u pravocrtnim ustima, ljudi zmijskih oþiju, uprtili svoje
strojeve i cijevi, svoje kutije s tekuüom potištenošüu i tromim mraþnim glibom bezimene tvari te