Page 12 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

- A ako pogledate - kimnula je prema nebu - na Mjesecu je þovjek.
Odavno nije gledao.
Preostali dio puta hodali su šutke - ona zanijeta u misli, a on u nekoj napregnutoj i
neugodnoj tišini, u kojoj ju je prostreljivao optužujuüim pogledima. Kad su dospjeli do njezine
kuüe, sva su svjetla blještavo sjala.
- Što se zbiva? - Montag je rijetko viÿao ovoliku kuünu rasvjetu.
- Oh, pa to moji mama, tata i ujo sjede i razgovaraju. To je kao da si pješak, ali samo
rjeÿe. Moga su uju jednom uhitili -jesam li vam to rekla? - zato što je pješaþio. Oh, mi smo vam
doista þudnovati.
- Ali o þemu razgovarate?
Ovo ju je nasmijalo. - Laku noü! - Pošla je dalje. A onda, kao da se neþega sjetila, vratila
se da ga promotri s þXÿenjem i radoznalošüu.
- Jeste li sretni? - upitala je.
- Jesam li što? - povikao je.
No ona je otišla - otrþala po mjeseþini. Njezina ulazna vrata blago su se zatvorila.
- Sretan! Koje li gluposti. Prestao se smijati.
Stavio je ruku u prorez na svojim ulaznim vratima i priþekao identifikaciju. Ulazna su
vrata kliznula i otvorila se.
Naravno da sam sretan. Što to ona misli? Da nisam? Upitao je mirne sobe. Stajao je u
predsoblju i gledao rešetku ventilacije i odjednom se sjetio da je iza nje nešto skriveno, nešto što
sada kao da pilji u njega. Brzo je odvratio pogled.
Kakva li þudna susreta ove þudne veþeri! Nije pamtio ništa sliþno tome, osim ono jedno
popodne prije godinu dana kad je u perivoju susreo nekog starca i kad su njih dvojica
razgovarali...
Montag je odmahnuo glavom. Pogledao je prazan zid. Ondje se nalazilo djevojþino lice,
doista lijepo u sjeüanju; divno, zapravo. Imala je vrlo sitno lice, poput brojþanika urice koju
nazireš u mraþnoj sobi usred noüi kad se probudiš da pogledaš koje je doba te ustanoviš da ti ura
u nekoj bijeloj tišini i sjaju kazuje sat, minutu i sekundu, svu pouzdanost i spoznaju o onome što
ti ima reüi o noüi koja još uvijek brza prema tminama, ali koja se istodobno kreüe i prema novom
suncu.
- Što? - upitao je Montag ono drugo ja, onoga idiota iz podsvijesti koji je povremeno
blebetao posve neovisno o volji, obiþaju i savjesti.
Ponovno je pogledao u zid. Njezino lice - koliko je sliþno i zrcalu. Nemoguüe; jer, koliko
ljudi poznaš koji ti odražavaju tvoju vlastitu svjetlost? Ljudi su þešüe - potražio je usporedbu i
našao ju je u vlastitu poslu - zublje koje plamte sve dok ne ugasnu. Kako rijetko lica drugih ljudi
preuzmu i vrate ti tvoj vlastiti izraz, tvoju najdublju uzdrhtalu pomisao?
Kakvu li je nevjerojatnu moü poistovjeüivanja imala ta djevojka! Bila je poput nestrpljiva
promatraþa lutkarske predstave koji predviÿa svaki treptaj kapka, svaku kretnju ruke, svaki trzaj
prsta trenutak prije nego što üe se zbiti. Koliko su dugo hodali zajedno? Tri minute? Pet? Pa opet,
koliko se dugim þinilo to vrijeme sada! Koliko je golem lik bila sada pred njim na pozornici!
Koliku li je sjenu njezino vito tijelo bacilo na zid! Osjetio je da bi, da ga zasvrbi oko, mogla
žmirnuti. A ako se njegova þeljust neprimjetno zategne, ona bi mogla zijevnuti mnogo prije
njega.
Pa, pomislio je, kad sada promislim o tome, kao da me þekala ondje, na ulici, tako vraški
kasno noüu...