Page 13 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Otvorio je vrata spavaüe sobe.
Kao da je ulazio u hladnu mramornu odaju nekakva mauzoleja nakon mjeseþeva zalaska.
Potpun mrak, ni traþka srebrna svijeta izvana, prozori þvrsto zatvoreni, komora grobljanskog
svijeta u koji ne može doprijeti nikakav zvuk velikoga grada. Soba nije bila prazna.
Osluhnuo je.
U zraku tih, nježan zuj popu t plesa komarca, elektriþni mrmor skrivene ose raskomoüen u
svom osobitom dotjeranom toplom gnijezdu. Muzika je bila dovoljno glasna da bi mogao slijediti
napjev.
Osjetio je da mu osmijeh išþezava, da se topi, preklapa i povija poput loja neke fantastiþne
svijeüe koja gori predugo, pa sada propada i gasi se. Mrak. Nije bio sretan. Nije bio sretan.
Izrekao je te rijeþi samom sebi. Prepoznao je u njima pravo stanje stvari. Svoju je sreüu nosio
poput maske, a djevojka je otrþala preko travnjaka s maskom i nije bilo nikakva naþina da se vrati
i pokuca na njezina vrata te je zamoli da mu je vrati.
Ne paleüi svjetlo, zamislio je kako üe ova soba izgledati. Njegova žena opružena na
krevetu, nepokrivena i hladna, poput tijela izložena na grobnom pokrovu, njezine oþi nevidljivim
þeliþnim nitima prikovane uza strop, nepokretne. A u ušima joj male Morske školjke -
radioaparati poput naprstka þvrsto nabijeni - te elektronski ocean zvuka, glazba i rijeþi, glazba i
rijeþi što zapljuskuju obale njezine neuspavane svijesti. Soba je bila doista prazna. Svake su noüi
stizali valovi i odnosili je svojim silnim plimama zvuka, splavljujuüi je budnu prema jutru. U
posljednje dvije godine nije bilo noüi u kojoj Mildred nije plivala tim morem, u kojoj nije
radosno uranjala u nj po treüi put.
Soba je bila hladna, no on je svejedno osjeüao da ne može disati. Nije želio raskriti
zastore i otvoriti staklena vrata, jer nije htio da mjesec ude u sobu. I tako je, osjeüajuüi se poput
þovjeka koji üe za jedan sat umrijeti zbog pomanjkanja zraka, od tapkao prema svom
otvorenom,odvojenom pa stoga studenom krevetu.
Trenutak prije no što üe udariti u predmet na podu znao je da üe udariti u takav predmet.
Ovo se nije razlikovalo od onog osjeüaja koji je iskusio prije nego što üe zaokrenuti za ugao i
umalo srušiti djevojku.Njegova noga, koja je preda se odaslala vibracije, primila je odjek male
zapreke koja joj se našla na putu još dok je bila u zamahu. Udario je nogom. Predmet je muklo
jeknuo i kliznuo u tamu.
Uspravio se i osluhnuo osobu na mraþnoj postelji u potpuno bezobliþnoj noüi. Dah koji je
izlazio iz nosnica bio je tako slabašan da je pomicao tek najneznatnije okrajke života -listiü, crno
perce, jednu jedinu vlas.
I dalje mu nije bilo do svjetla izvana. Izvukao je upaljaþ, opipao daždevnjaka urezanog u
njegovu srebrnu ploþicu, kresnuo...
Dva mjeseþeva kamena gledala su ga u svjetlu njegove ruþne vatrice; dva blijeda
mjeseþeva kamena ukopana u potok bistre vode iznad kojih teþe život svijeta ne dodirujuüi ih.
- Mildred!
Lice joj je bilo poput zasniježena otoka na koji bi mogla pasti kiša, no što se uopüe ne bi
osjetilo; preko kojeg bi oblaci mogli prevuüi svoje putujuüe sjene, no što se takoÿer ne bi osjetilo.
Postojao je samo pjev siüušnih osa u zaþepljenim ušima, slabašno udisanje i izdisanje nosnica te
njezina nebriga udiše li ili izdiše, izdiše li ili udiše.
Predmet koji je otkotrljao nogom ljeskao se sada ispod ruba njegova kreveta: kristalna
boþica pilula za spavanje, koja je još danas bila ispunjena s tridesetak kapsula, a koja je sada
ležala nezaþepljena i prazna u svjetlu siüušne vatrice.
Dok je tako stajao, nebo je iznad kuüe zatutnjalo. ýuo je strahovit zvuk drapanja, kao da
su dvije divovske ruke rasparale deset tisuüa milja crnog platna po šavu. Montag je bio