Page 11 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Vidio je sama sebe u njezinim oþima, zadržana u dvjema sjajnim kapljicama bistre vode,
sebe tamna i siüušna, sa svim pojedinostima, crtama oko usta, baš sa svime, kao da su njezine oþi
dva þudesna grumenþLüa ljubiþastog jantara koja bi ga mogla zatoþiti i saþuvati netaknutim.
Njezino lice, sada okrenuto prema njemu, bilo je lomni mlijeþni kristal koji u sebi sadrži blago i
postojano svjetlo. Nije to bilo histeriþno svjetlo elektriciteta nego - što? Nego þudnovato ugodno,
rijetko i blago umilno svjetlo svijeüe. Jednom, dok je bio dijete, kad je nestalo struje, njegova je
mati pronašla i zapalila posljednju svijeüu, pa je na trenutak prostor izgubio svoje goleme
dimenzije i ugodno se obavio oko njih, pa su se oni, majka i sin, sami, preobrazili i poželjeli da se
struja ne vrati tako skoro...
A onda je Clarisse McClellan rekla:
- Neüete zamjeriti što üu vas upitati? Koliko dugo radite kao vatrogasac?
- Od svoje dvadesete, to jest veü deset godina.
- Proþitate li ikad ikoju od knjiga koje palite? Nasmijao se. - To je protuzakonito.
- Oh! Naravno.
- Lijep je to posao. Ponedjeljkom Poea, srijedom Steinbecka, petkom Pounda, šatri ih u
pepeo, a onda šatri i pepeo. To nam je službeno geslo.
Hodali su dalje, a zatim je djevojka rekla: - Je li istina da su u davna vremena vatrogasci
gasili vatru umjesto što je potiþu?
- Ne. Kuüe su odvajkada bile vatrostalne, þasna rijeþ.
- ýudno. ýula sam jednom da su u davna vremena kuüe znale planuti sluþajno, pa su tada
vatrogasci bili potrebni da gase vatru.
Nasmijao se.
Hitro ga je pogledala. - Zašto se smijete?
- Ne znam. - Ponovno se stao smijati pa prestao. - Zašto?
- Smijete se kad se ne šalim i smjesta odgovarate. Nikad ne zastanete da promislite o
onome što vas pitam.
Prestao je koraþati. - Zaista ste þudni - rekao je. - Zar nemate nikakva poštovanja?
- Ne želim vrijeÿati. Mislim da je to jednostavno stoga što previše volim promatrati ljude.
- Pa zar vama ovo ništa ne znaþi? - Kucnuo je po brojci 451, priþvršüenoj na njegov crni
rukav.
- Da - šapnula je. Ubrzala je korak. - Jeste li ikad promatrali mlazne automobile kako se
utrkuju po bulevarima?
- Mijenjate temu!
- Ponekad pomislim da vozaþi uopüe ne znaju što je to trava, ili cvijeüe, jer ih nikada ne
zagledaju polako - rekla je. -Pokažete li vozaþu zelenu mrlju, reüi üe: "O da, to je trava!"
Ružiþasta mrlja? To je ružiþnjak! Bijele mrlje su kuüe, smeÿe krave. Moj me ujo jednom polako
vozio autocestom. Vozio je þetrdeset milja na sat, pa su ga strpali na dva dana u zatvor. Nije li to
smiješno, a i tužno?
- Vi previše razmišljate - rekao je Montag zbunjeno.
- Rijetko gledam "salonske zidove", ne pohaÿam utrke i ne odlazim u zabavišta. Zato
valjda imam puno vremena za lude misli. Jeste li vidjeli oglasne ploþe od šezdeset pet metara u
pokrajini, izvan grada? Jeste li znali da su nekoü reklamni panoi bili dugaþki samo šest metara?
No automobili su poþeli juriti tolikom brzinom da je trebalo protegnuti reklame kako bi služile
svojoj svrsi.
- Nisam to znao! - nasmijao je Montag naglo.
- Kladim se da ja znam još ponešto što vi ne znate. Jutrom je na travi rosa.
Odjednom se nije mogao prisjetiti je li to znao ili nije, i to ga je priliþno razdražilo.