Page 9 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

PRVI DIO

OGNJIŠTE I DAŽDEVNJAK

451 FAHRENHEITA: temperatura na kojoj se papir zapali i izgori

Užitak je bio paliti.
Osobit je užitak bio gledati kako stvari nestaju, kako crne i mijenjaju se. S bakrenom
štrcaljkom u rukama, tim velikim udavom koji svoj otrovni petrolej pljuje u svijet, krv mu je
udarala u glavi, a ruke su mu bile ruke nekakvog þudesnog dirigenta koji izvodi sve simfonije
plamsanja i paljenja kako bi šatro ostatke i pougljenjele ostatke povijesti. Sa simboliþnim
šljemom s brojkom 451 na ravnodušnoj glavi i oþima punim naranþastog ognja pri pomisli na ono
što slijedi, kvrcnuo je upaljaþ i kuüa je poskoþila od pohlepne vatre koja je veþernje nebo obojila
crvenilom, žutilom i crnilom. Koraknuo je u roj krijesnica. Poželio je više od svega da, kao u
staroj šali, u ovu peü gurne sljez na štapu dok na verandi i travnjaku poput golubova uzlepetalih
krila umiru knjige i u iskriþavim kovitlacima uzlijeüu i nestaju s vjetrom potamnjelim od paljenja.
Montag se divlje cerio smijehom ljudi koje je vatra oprljila i natjerala na uzmak. Znao je
da üe po povratku u vatrogasni dom moüi namignuti samom sebi, nagaravljenu umjetniku, u
zrcalu. Kasnije, pri odlasku na spavanje, osjetit üe kako mu u mraku užagren osmijeh zateže
mišiüje lica. Koliko pamti, taj osmijeh nikad, baš nikad nije nestajao.

Objesio je svoj poput žohara crn šljem i olaštio ga, uredno je objesio svoj vatrostalni
haljetak; dobro se istuširao, pa zatim, fuükajuüi, s rukama u džepovima, prešao gornji kat
vatrogasne stanice i sunovratio se kroz rupu. U posljednjem trenutku, kad se katastrofa uþinila
neumitnom, izvukao je ruke iz džepova i osujetio pad šþepavši zlatnu motku. Uz škripu se
zaustavio, a pete su mu bile tek dva centrimetra od betonskog poda prizemlja.
Izašao je iz vatrogasne stanice, gdje je tihi, zrakom potiskivani vlak bešumno klizio
svojim podmazanim kanalom u zemlji, da bi ga vlak potom sa snažnim pahom vruüega zraka
ispustio na žuükasto dizalo koje ga je uzdizalo u otmjenu stambenu þetvrt.
ZvižduþXüi, pustio je da ga dizalo donese na miran noüni zrak. Pošao je prema uglu, ne
razmišljajuüi pritom ni o þemu posebno. Meÿutim, prije no što je stigao do ugla, malko je
usporio; uþinilo mu se, naime, kao da je niotkuda puhnuo nekakav povjetarac, kao da ga je netko
zovnuo imenom.
Zadnjih nekoliko noüi imao je nekakav krajnje neodrediv osjeüaj o ploþniku tik iza ugla
dok se pri svjetlosti zvijezda kretao prema svojoj ku i. Osjetio je bio da se tik prije no što ü e
ü
zaokrenuti za ugao ondje netko nalazio. Zrak je bio nabijen nekom osobitom spokojnošüu, kao da
je ondje netko þekao u tišini, da bi samo þasak prije nego što üe on naiüi taj netko jednostavno
zašao u sjenu i pustio ga da proÿe. Možda je njegov nos osjetio slabašan parfem, možda je pak
kožom nadlanice, lica, osjetio povišenje temperature baš na onom mjestu gdje bi neka osoba
samim stajanjem mogla atmosferu u jednom trenutku promijeniti za deset stupnjeva. Nije bilo
nikakva objašnjenja. Svaki put kad bi zaokretao, vidio je samo bijeli, nekorišteni, nagnuti ploþnik
te možda, jedne noüi, nešto što je brzo nestajalo preko travnjaka i prije no što je stigao ustremiti
pogled ili progovoriti.
Ali sada, veþeras, usporio je tako da se gotovo zaustavio. Njegova podsvijest, koja se