Page 99 - Meša Selimović - Derviš i smrt

slab, loman, iscrpen naporima koje sam cio dan zamišljao, cini mi se da ne bih bio toliko
zamoren da sam ih stvarno podnio, ili da sam ih još ocekivao.

Mustafina djeca su ušla u tekijsku bašcu, najprije su se igrala piljaka na plocama pred tekijom,
tu su i rucala, a onda su pocela da jure, kao kucici. Skakali su preko ruza, lomili biserak,
kidali grane jabuka, vikali, smijali se, vrištali, plakali, i mislio sam kako cemo biti prisiljeni
da im ostavimo tekiju i bašcu, a mi se iselimo kud znamo. Viknuo sam nekoliko puta, a onda
pozvao Mustafu, kad je izašao iz kuce, i rekao mu da djeca smetaju, suviše galame.

- Cekaju veceru - rekao je, ne cuvši me.

Rekao sam glasnije:

- Smetaju. Reci im da izadju.
- Dvoje je moje, troje njeno, od ranije.

Pokazao sam rukom: istjeraj ih, poludjecu!

Razumio je, i otišao ljutit, gundjajuci:

- Sad im i djeca smetaju!

Kad se graja utišala, pogledao sam štetu, nadajuci se da je veca, zelio sam da se naljutim,
oslobodio bih se misli što me ne napustaju danima, i sjeo pod lozu, nad vodom, još
svjetlucavom od sunca na smiraju.

Da li od silne zelje da osjetim mir, da li od ljekovite tišine poslije djecije vriske, ili zbog
uvijek jednakog toka rjecice što se glasila jedva cujnim grgorenjem, napetost u meni pocela je
da popušta. Javila se cak i glad, zaboravio sam kad sam posljednji put jeo. Trebalo je da nešto
pojedem, osnazilo bi me, odvratilo mi paznju na drugu stranu, ali sad je nezgodno, mislio sam
vedro, Mustafa je ljut, istjerao sam djecu, a mozda nije trebalo da to ucinim. Smirio sam se,
doduše, prijala mi je tišina, a opet mi je zao. Ne mnogo, i to je dobro, a dobro je i što mi je
zao, vracam se obicnim mislima, obicnom zivotu, kad je covjek pomalo dobar, pomalo zao,
sve s onom mjerom koja ne smeta, i kad mislimo da je prilicno dosadno. Moze biti rdjavo kad
covjek ne osjeca da je vrijeme dugo. U ratu nije dosadno, ni u nesreci, ni u muci. Kad je
teško, nije dosadno.

Tako sam dospio do ugodnog stanja površne misli što se ne grci, ne sudara sama sa sobom,
vec klizi po kori stvari, nalazeci laka rješenja koja ništa ne rješavaju. To i nije razmišljanje,
vec sanjarenje misli, baškarenje, prijatna lijenost mozga, a ništa nije bilo korisnije u tom casu.
Ne, ništa nisam zaboravio od onog što je najveca muka moga zivota, utroba ga je moja nosila,
kao kamen, krv ga je vukla na svojim dugim putevima, kao otrov, cucalo je u vijugama moga
mozga, kao polip. Ali se smirilo toga trenutka, kao teška bolest, nastupilo je olakšanje, pa
izgleda da je nema.To kratko odsustvo tezine, to casovito oslobodjenje od muke, baš zato što
je kratko i trenutno, a sve je u meni to znalo, omogucilo je da vidim oko sebe stvari prisno i
lijepo. Svoje mirno prisustvo u ovom prirodnom skladu osjecao sam gotovo kao srecu.

Hafiz Muhamed se vratio odnekud, pozdravio i otišao u svoju sobu. Dobar covjek, mislio
sam, još obuzet srecom svoga plitkog sazivljavanja i pojednostavljenog mišljenja, izgleda kao
da je zivot nepravedan prema njemu, ali to je samo predrasuda, zivot je zivot, jedan kao drugi,