Page 104 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Ali je ova luda misao bila samo odbrana od neizrecivog uzasa što me obuzeo, pokušaj da se u
zajednickoj muci ne vidi svoja vlastita. Pošao sam da trazim posljednji trag ubijenog, a bio
sam na njegovoj dzenazi, bez njega, bez ikoga, jedini ja, ne misleci da to ucinim, ne znajuci
zašto je bilo potrebno da dodjem na ovo mjesto da ga mrtva pomenem. Mozda zato što je to
najtuznije mjesto na svijetu, i pomen mrtvima tu je najpotrebniji. Mozda zato što je to
najstrašnije mjesto na svijetu, i potrebno je savladati strah da se tu pomenu ubijeni. Ili zato što
je to najodvratnije mjesto na svijetu, i pomen sebi bivšem moze tu da bude uzasnuto
progledavanje. Nisam ga trazio, a desilo se; nije mi bilo potrebno, a ne mogu drukcije.

Na ulazu u caršiju stajalo je desetak ljudi, cekaju, kao da se vracam s drugog svijeta. Gledaju
me, nepomicni, oci su im mirne, ali ne silaze s mene, opteretile su me, mnogo ih je na mome
celu, tu je njihovo rojište, pocecu da posrcem. Ne znam zašto su došli, ne znam zašto su
pregradili put, ni šta ocekuju, ne znam šta treba da ucinim.

Dok sam izlazio iz tvrdjavskog sokaka, kao iz noci (opet sam cuo mukli udar timpana, tamo
ga nije bilo), medju ljudima što su cekali, zašticeni suncem i odvojeni mostom od ovog puta u
ništa, vidio sam bjegunca Ishaka, s jednom nogom obuvenom, drugom bosom, lice mu je
tvrdo kao i u ostalih, jedno su, nicim se ni izdvajaju, vidim ih kao umnozenog Ishaka, sa
mnogo ociju i jednim jedinim pitanjem. Zbog Ishaka mi se cini da pogadjam zašto stoje na toj
medji i šta zele da saznaju. Pogadjam, sasvim neodredjeno, naslucujem, zbog njega i ne
smijem da dignem pogled s kaldrme, mozda ce se razmaknuti, mozda cemo se nekako
mimoici, pravicu se da sam zamišljen i ne primjecujem da nešto cekaju, svejedno što ce znati
da to nije istina, svejedno što ce i oni misliti da izbjegavam njihov pogled. Ali bih volio da on
nije s njima. Ne bi ni došli da ih on nije doveo.

A kad se zid nogu isprijecio preda mnom, digao sam oci prema Ishakovom licu, moram da
vidim šta hoce, ne mogu izbjeci. Nije ga bilo. Znam gdje je stajao, treci slijeva. A sada je u
mene s tog mjesta gledao mršavi mladic, nezacudjen što sam se zaustavio pred njim.

Oci su im uporne, široko otvorene, cekaju. Gdje je? Ni desno od mladica nije, ni lijevo, sve do
kraja reda, ne brojim a znam da ih je devet, prelazim pogledom po njihovim licima, vršim
smotru zatvorenih usana i napregnuto stegnutih obrva, zaboravio sam da nešto hoce, trazio
sam Ishaka. Ne znam zašto mi je potreban, ne znam šta bih mu rekao, a zao mi je što ga nema.
A vidio sam ga, izdaleka doduše, dvadeset koraka sam prešao oborenih ociju, i sunce ih je
prelilo, kao pozlata, u ovom drugom svijetu, blještali su kao baklje i odbijali pogled, ali
svejedno, dušu bih zalozio da sam ga prepoznao. Ovima ne moram ništa da kazem, kad bih i
znao šta treba reci.

Prošao sam, odvojili su se da me propuste. Nekoliko trenutaka bilo je tiho, išao sam sam, a
onda su noge zastrugale po kaldrmi, krenuli su za mnom. Ubrzao sam korak, da se odvojim,
slijedili su me, zureci, nije im smetalo rastojanje. Kao da ih je sve više.
Padao je sumrak, proljetni, sokaci su plavicasti, uznemireno tihi.
Nisam cuo mujezina, ne znam je li vrijeme za molitvu, a dzamija je otvorena, samo jedna
svijeca gori u visokom ciraku.

Ušao sam i sjeo na svoje mjesto u procelju. Cuo sam, ne okrecuci se, kako ljudi ulaze i sjedaju
iza mene, bez rijeci, bez zamora. Nikad nisu bili tako mirni. I u molitvi su tihi, i svecani, cini
mi se. Uzbudjivao me taj ozbiljni mrmor iza mojih ledja.