Page 100 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 100

svako trazi zadovoljstvo, a nevolje dolaze same. Njegovo zadovoljstvo su knjige, kao drugima
               ljubav, njegova nevolja bolest, kao drugima siromaštvo, ili prognanstvo. Svi idemo od jedne
               obale do druge, po tankom konopu svoje zivotne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema.

               Sjetio sam se stihova Husein-efendije Mostarca, i izgovorio ih polako, sa zadovoljstvom koje
               ranije nisam osjecao. Cujem ih kao tihi šapat, bez prijetnje, bez tamnog prizvuka:

               Gologlav i bosonog, pehlivan Šahin
               stade na konop, po kome samo
               povjetarac prolazi bez straha.
               Šahin, soko, ne uplaši se opasnosti,
               pomenu Boga i prodje izmedju dvije obale.
               I sokolici, njegovi ucenici,
               predjoše preko ponora.
               Iznad vode, na kojoj je blještalo sunce,
               izgledali su kao biser
               nanizan na tankom koncu.
               Duboka provalija ispod njih,
               daleko nebo iznad njih.
               A oni na nesigurnom pehlivanskom konopu,
               na opasnom zivotnom putu.

               Dobro je odgovarala mome tadašnjem osjecanju sudbine ta slika covjeka usamljenog ali
               hrabrog na teškoj zivotnoj stazi. Da sam bio u drugom raspolozenju, moglo bi da me potrese
               nenadanje i osudjenost na mukotrpan hod, ali mi se tada cinilo kao razumno mirenje, cak i
               kao prkos. Ne znam šta je dobri Husein-efendija zaista mislio, ali se meni cinilo da se pomalo
               podsmijeva i sebi i drugim ljudima.

               Hafiz Muhamed je izašao iz tekije i stao pored ograde nad rijekom. Lice mu je blijedo,
               uznemireno. Nije me ni pogledao. Je li bolestan?

               - Kako se osjecaš danas?
               - Ja ? Ne znam. Rdjavo.

               Osjecam, ne voli me, ali mu ne zamjeram. I on koraca po pehlivanskom konopu izmedju dvije
               obale, onako kako zna. Ponekad pokušava da bude i dobar.

               Upitao sam ga, smiješeci se, još u svom lijepom raspolozenju, spreman da sve razumijem,
               spreman da budem zahvalan:

               - Reci mi pravo, znao si šta hoce kadijina zena, i zato si mene poslao?
               - Kakva kadijina zena?
               - Jedan je kadija u gradu. I jedna kadijina zena. Hasanova sestra.

               Naljutio se, gotovo zgadjen. Nisam navikao da ga vidim takvog.

               - Ne pominji ih zajedno, molim te!
               - Onda, znao si. A nisi htio da se miješaš. Je li tako?
               - Ostavi to djubre, ako boga znaš! Mislio sam da ti pomognem, eto zašto nisam otišao. Ali ne
               pominji ih sad.
   95   96   97   98   99   100   101   102   103   104   105