Page 96 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Dvjesta.

- Dvjesta grosa! Boze milosni! Tri godine bih mogao da prozivim sa dvjesta grosa. I nevin
covjek? Gdje je?

- U tvrðavi.

- Znaci, dvjesta grosa. I nevin covjek, u tvrðavi. Ne bih mogao.

- Prije dvadeset godina bi pristao? I da je u tvrðavi? Samo da je nevin, zatvoren bez krivice?

- Pristao bih.

- A sad ne bi?

- Sad ne bih.

- Onda nista.

- Je li to zbilja ili sala?

- Sala. Htio sam da vidim koliko si se promijenio.

- Pa, promijenio sam se. A ako me otpuste, da te potrazim?

- Ako te otpuste, ja cu ti naci posao.

- Hvala ti, zapamticu to. Ali opet, govori sutra s muftijom.

Zelio je da ostane na ovoj bijeloj stazi od vrata do kuce po svaku cijenu. Odsjaj muftijina
znacaja padao je i na njega, beznacajnog, i sigurno mu se cinilo da je mnogo blize odatle do
onog gazije sa bojnog polja, nego iz pekarskog hamurluka ili sa bastovanske lijehe. A on mu
je vazniji od svega na svijetu.

Sreo me istog casa, pred vece, u najtezi cas, kad sam isao prema kapiji smrti, izletio je iz
magle, s neba pao preda me na putu gdje nije bilo nikakva smisla da se sretnemo, ni mi, ni
nasa lica, ni nasa raspolozenja. Moje ne znam kakvo je, njegovo zraci veseljem. Hripanje mu
je pobjedonosno.

- Ostajem - rekao je odusevljen. - Nece me otpustiti. Znaci, ostajem. Pitali su me sta sam
govorio s tobom, i ja sam pricao. Pa su me odveli Maliku, i opet sam pricao. Ono o svjetlu i o
bojnom polju, pa kako si mi nudio dvjesta grosa, i ostalo. Ako ostanem bez posla. Malik se
smijao, dobar covjek, kaze, to za tebe, a i ja kazem, jest, dobar covjek, i tako, znaci, ne treba
nista da govoris sutra.

- Dobro.

Nije ni znao da sam mu pomogao.