Page 103 - Meša Selimović - Derviš i smrt

kapijom je rodjena krv njegova. Ni kule, ni strazari, ni obziri nisu ga zadrzali da ne dodje,
došao je, došao sam, petnaest godina je mladji, uvijek sam se brinuo o njemu, doveo sam ga u
kasabu, ej ljudi, kako bih ga napustio kad mu je najteze, razvedrice mu se ojadjeno srce kad
sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema, pa zar i ja da ga obmanem, zašto?
U ime cega ? Svi me gledajte krivo, ljutite se, odmahujte glavom, svejedno mi je, ovdje sam,
ne odricem se veze od koje nemam blize, raspnite me ako hocete za ovu ljubav, zar se moze
protiv nje? Došao sam, brate, nisi sam.

Dockan je. Poslije svega što se desilo, i svega što se nije desilo, mogu samo da mu proucim
zaupokojenu molitvu, s nadom da ce ga stici, i zatrebati mu, mozda.
Gorka je bila ta molitva, drukcija nego što sam je govorio nad mrtvacima u tabutima. Ticala
se samo mene i njega.
Oprosti, brate, meni griješnome za ovu kasnu ljubav, mislio sam da je postojala dok je bila
potrebna, sada se budi kad nikome ne moze pomoci, cak ni meni. I ne znam više je li ljubav ili
uzaludno vracanje. Samo si mene imao, osim onih grobova kod kuce, sad više nikog nemamo
ni ti ni ja, ti si mene izgubio prije nego ja tebe, ili mozda nisi, mozda si mislio da stojim pred
ovom okovanom kapijom, kao što bi ti stajao zbog mene, mozda si se do posljednjeg casa
nadao da cu ti pomoci, i kamo srece da si mi toliko vjerovao, ne bi te uhvatio strah od
konacne samoce, kad nas svi napuste. A ako si sve znao, neka mi Bog pomogne.

- Šta to šapuceš - upitao je covjek iza kapije.
- Govorim molitvu za mrtve.
- Govori ti za zive, njima je teze.
- Mnogo si vidio, treba ti vjerovati.
- Briga mene hoceš li vjerovati.
- Koliko je ljudi prošlo kroz ovu kapiju?
- Više nego što je izašlo. I opet su svi na broju.
- Gdje su na broju?
- Gore, u groblju.
- Ruzno je što se tako šalis, prijatelju.
- Oni se šale. I ti se šališ. A sad se skloni.
- Zar moraš da budeš grub ako si na tom mjestu?
- Zar moraš da budeš glup ako si na tom mjestu? Udji ovamo, prekoraci prag, samo šaka
prostora, i odmah ceš drukcije govoriti.
Šaka prostora, samo toliko, i odmah ce sve biti drukcije.

Trebalo bi dovesti sve ljude da vide tu šaku prostora, da ga zamrze. Ili ne, sakriti ga treba od
ljudi, ne dovesti ih nikad ovamo prije nego što ih dovedu, da ne bi zatajili svaku svoju misao i
ucinili odvratnom svaku svoju rijec.

Vracao sam se oborenih ociju, trazeci na neravnoj kaldrmi, što ne zarasta u travu, tragove
nogu, mjesto gdje je posljednji put stao izvan tvrdjavskih zidova. Nikakva traga od njega
nema više na svijetu. Sve što je ostalo to je u meni.
Na potiljku sam osjecao kako me kapija bode prorezom kamenih ociju, prozeci ce me, zeljna.
Bio sam na medji smrti, na vratima sudbine, ne saznavši ništa. Sazna samo ko udje, ali ne
moze da isprica.
Mogli bi se ljudi sjetiti da to postane jedina kapija smrti, pa da nas puštaju sve, po redu, u
gomilama, cemu cekati slucaj i sudjeni cas.