Page 98 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Ne, nisam svjesno mislio o tome, nisam licemjerno grijao na srcu dva suprotna htijenja. Moja
misao je bila nepodijeljena, i iskreno sam se trudio kako da pronadjem najbolji nacin da
oslobodim brata. I to sve iskrenije i sve zivlje, kazem, što se negdje u mojoj nutrini, kao
nejasan šapat iz mraka, kao izvjesnost o kojoj se ne govori i ne misli ali je prisutna, sve više
utvrdjivalo uvjerenje da poduhvat ne moze uspjeti. I Ishaka sam zvao, jer je nedostizan.

Mogao sam ceznuti za njim koliko mi je duša smogla snage, i to bez lazi, jer mi se zelja nije
mogla ostvariti. Skriveni zivotni nagon sto me štitio i bez moje svjesne volje, velikodušno mi
je dopuštao moju lijepu plemenitost, ne kroteci je: znao je da opasnosti od nje nema, ne moze
postati djelo. A pomagala mi je da se svetim zbog stida kojim sam se napunio kod muftije.

Ako bi ovo nekome izgledalo cudno, ili cak nevjerovatno, mogao bih reci samo to da su istine
ponekad vrlo cudne, a mi uvjeravamo sebe da ne postoje, jer ih se stidimo, kao gubave djece,
iako one zbog toga nisu manje zive i manje istinite. Obicno uljepšavamo svoju misao i
krijemo guje što laze u nama. Zar ih zaista nema, ako ih krijemo? Ja ništa ne uljepšavam i
ništa ne krijem, govorim kao pred Bogom. I još hocu da kazem, da nisam ni rdjav ni cudan
covjek, vec obican, obicniji mozda nego što bih zelio, isti kao i vecina ljudi.

Dobronamjeran citalac mogao bi da mi kaze: suviše razvlaciš, suviše mudruješ. Odgovoricu
mu odmah: znam. Raspredam naširoko jednu siromašnu misao, cijedeci je kao prazan bardak,
kad se iz njega ni kap više istociti ne moze. Ali cinim to namjerno, da odgodim kazivanje o
onome sto me i sad potresa, nekoliko mjeseci poslije svega. Samo, okolišenje ne pomaze.
Izbjeci ne mogu, a prekidati necu.

Treba da kazem i ovo. Našao sam pasvandziju kod juce, davno je bio ustao, vec se i iz caršije
vratio, a docekao me zlovoljan i namrgodjen, kao da se tek probudio. Ni traga od sinocnje
govorljivosti i zelje da me zadrzi, ni traga od paznje i ljubaznosti. Zelio je da me se što prije
otrese. Naljutio se kad sam upitao šta je htio sinoc da mi kaze:

- Što sam imao, sve sam rekao. Zašto bih krio?

Zar je moguce da sam se toliko prevario? Mislio sam dugo o onom razgovoru, i ne toliko o
rijecima koliko o smislu. Nešto je znao o meni, sigurno. Pomenuo sam mu to, a on se kleo
svim i svacim da sam ga krivo shvatio. Noc je noc, a dan je dan. Bogzna šta je on mislio
pricajuci koješta, a bogzna šta sam ja mislio slušajuci to koješta, i sad sam zabio sebi u glavu i
ono što on ni sanjao nije. Šta on zna? I šta moze da zna covjek - vapio je placnim glasom -
koji lunja po svu noc, umoran kao sakadzijski konj, i jedva ceka da se uvuce u svoju
siromašnu kucicu i pod svoj poderani jorgan. Cetvoro on hrani, osim sebe, na ovom poganom
vaktu, i dosta mu je i predosta, a ne još da vodi brigu o tudjim stvarima. A onda je prestao da
se ljuti i neocekivano mirno, cak i ljubazno, rekao da bi volio pomoci meni nego ikome
drugome, a neka nevolja me tare sigurno, jer ne bih došao do njega da mi kaze što ne zna, niti
zna šta trazim. A ne znam ni ja, izgleda.

Da li sam sinoc u njegovim rijecima cuo ono cega nije bilo, ili se s njim nešto desilo?

Otišao sam ne saznavši ništa, i zaista, imao je pravo, ne znajuci ni šta je trebalo da saznam.

Poslije icindije, umoran i napregnut, izmucen mislima o oslobadjanju, sve tezem po
preprekama što su uskrsavale u buljucima, odbacujuci ga vec i mišlju, ostao sam i bez te nade,
makar i lazne, i poceo da se mirim sa sutrašnjim ponovnim mucenjem kod muftije. Bio sam