Page 94 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 94

Tako, sad je gotovo. Mozda je ipak trebalo da ga uhvatim za oba uha, ili da ga udarim
               cukljem prsta u zuto celo. I opet nisam znao gdje je Antiohija, ni kojim smo jezikom govorili.
               Cijelo vrijeme mi se cinilo da dubim na glavi, da visim izmeðu poda i kandilja, da strop
               podupirem plecima, izgubljen, poblesavio zbog njegove came i svoje zelje da je savladam.
               Cudnim jezikom sam govorio, zaista, a uzalud. Mozda i sutra uzalud, jer ce me unaprijed
               obeshrabriti danasnji neuspjeh. Moram doci, a doci cu klecajuci, i necu znati ne samo gdje je
               Antiohija - prokleta bila! - vec ni kako je ime sinu moje majke. Mucicemo se ponovo kao
               dvoje starih u drugoj bracnoj noci, poslije prve sto je zalosno propala, samo ce sve trajati
               krace, jer se necemo mnogo nadati ni ja ni on.

               Sad nemam kud da zurim. Zuta troma ruka nije u casu kratkotrajne bodrosti napisala: pustiti
               zatvorenika Haruna.

               Je li zbog toga Harun zatvorenik propao u jos dublju tamu?

               Izasao sam, izveli su me, izgurali, a pred kucom me sacekao zaboravljeni Kara-Zaim. Ljudi
               ga ne pamte poslije dvadeset godina, ja sam ga zaboravio nakon jednog sata. Samo on ne
               zaboravlja, i to je tako.

               - Dugo si ostao - kaze gledajuci me radoznalo.

               - Zar megdan traje krace?

               - Obicno izlaze brze. I obicno su zbunjeni.

               - Jesam li ja zbunjen?

               - Ne bih rekao.

               Kara-Zaimovo oko nije bas bistro. Neka bude kako on kaze.

               - Pricali smo o svemu.

               - A o meni?

               - Rekao je da doðem sutra.

               - Tako. Znaci, sutra.

               I opet smo isli cistom stazom od rijecnih bjelutaka. I ici cemo opet, sutra.

               Mislio sam da necu imati snage da razgovaram sa Zaimom, da necu ni cuti sta mi kaze, a cuo
               sam, i odgovarao, iako je sve bilo isprevrtano u meni, ako sam jos stajao naglavce, i polako,
               polako se ispravljao, siguran da ce sve izgledati jos cudnije kad doðem sebi. Licice na
               pijanstvo, na ruzan san, vjerovacu da sam udario na cini, i da nista stvarno nije bilo.

               Zaim ne zna sta se desava u meni, on misli da sam uspio.

               - To je dobro - kaze - sto te zove sutra. Obicno ne zove. Znaci da si mu se dopao, znaci da si
               mu u volji.
   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98   99