Page 102 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Postepeno sam saznavao šta se desilo, i bol me potapao, kao da je tiha voda nadolazila, i dok
je još bila do clanaka, uznemireno sam mislio na strah pred sutrašnjim ocajanjem.
A onda sam osjetio naglu navalu bijesa, kao da je brat-krivac stajao preda mnom. Tako ti i
treba, siktala je u meni placna ljutina, šta si trazio? Šta si htio? Unesrecio si nas, glupi
covjece! Zašto?
Pa je i to prošlo, trajalo je samo tren, ali me pokrenulo.
S brda, iz ciganske mahale, zaglušno je udarao bubanj, u kratkim razmacima, i pištala zurna,
neprekidno, bez predaha, još od jutros, od sinoc, oduvijek, strašno djurdjevsko ludilo srucuje
se na kasabu kao prkos, kao prijetnja. Slušam i drhtim, bije negdje veliki timpan na uzbunu,
zove one kojih nema, svu mrtvu bracu pod zemljom i nad zemljom. Neko je ostao ziv, i zove.

Zove uzalud.

U meni još misli nema, ni suza, ni pravca. Nikud ne treba da idem, a idem, negdje je ostao
trag mrtvog Haruna.
Ispod malog kamenog mosta tekla je moja rijeka, preko nje je mrtva zemlja. Nikad ga nisam
prešao, osim pogledom, tu se završavala caršija, i kasaba, i zivot, a pocinjao kratak put prema
tvrdjavi.
Brat je ovuda otišao, i nije se vratio.
Otada sam cesto u mislima prelazio od kamenog mosta do teških kamenih vrata što prekidaju
posivjele zidine. U tim zamišljenim dolascima hodao sam kao u snu, put je uvijek bio pust,
oslobodjen za moj pohod, i u mislima mucan, da bih mogao lakše da prodjem. Kapija je cilj
svega, put vodi odasvud samo do nje, ona je smisao kobi, slavoluk smrti. Vidio sam je u
mislima, u snu, u strahu, osjecao njeno mracno dozivanje i neutoljivu glad.Okretao sam se i
bjezao, a ona me gledala u potiljak, mamila, cekala. Kao pomrcina, kao ponor, kao rješenje.
Iza nje tajna, ili ništa. Tu pocinju i završavaju pitanja, za zive pocinju, za mrtve završavaju.

Prvi put stvarno prolazim sokakom mojih dugih nocnih mucenja, odavno nesiguran za susret s
njim. I zaista je pust, kao što sam zamišljao i zelio, onda, sad mi je svejedno, cak bih volio da
nije ovako prazan, kao groblje. Gleda me tmurno, namrgodjen, zloban, kao da kaze: ipak si
došao! Obespokojava taj prolaz u ništa, ubija i ono malo zalosne hrabrosti što se zove s v e j e
d n o. Htio bih da ne gledam, kako bih umanjio uznemirenost i drhat svega u meni, ali sve
vidim, i neprijateljstvo pustog sokaka, i strašna vrata pred tajnom, i oci skrivenog strazara na
malom otvoru kapije. Te oci nisam vidio u mislima, onda, kad je trebalo da dodjem, postojala
je samo kapija i sokak do nje, konop do druge obale.

- Šta hoceš? - upitao je strazar.
- Je li ovamo iko došao sam?
- Došao si ti. Imaš li koga u tvrdjavi?
- Imam brata. Zatvoren je.
- Šta hoceš?
- Mogu li da ga vidim?
- Vidjeceš ga ako i tebe zatvore.
- Mogu li mu donijeti ponude?
- Mozeš. Ja cu mu predati.

Ludacki sam vracao vrijeme, ozivljavao ubijenog, još nije ubijen tek sam saznao da je
zatvoren i došao odmah, da pitam za nega, ljudski je, bratski, nema straha, ni stida, još ima
nade, pustice ga uskoro, doci ce mu ponude od mene, znace da nije sam ni ostavljen, pred