Page 93 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Izgubio sam pouzdanje, nestalo je lakoce kojom sam mijesao rijeci, osjecao sam da vise nece
poletjeti, nece zaleprsati, puzice po zemlji poput sljepica.

Jos samo pregrst ludih rijeci, Boze, moras mi ih dati, borim se za jedan zivot! - molio sam
ocajan, ali molitva nije pomogla. Ubio me promasaj, vidio sam ga na njegovom licu.

Kuda to nestajes, brate Harune?

Sve sto sam dalje rekao, bilo je nepotrebno i uzaludno. Bio sam prisiljen da otkrijem namjeru.

Muftiju je sve brze potapala dosada, sve konacnije je zapadao u baru mrtve bezvoljnosti. Od
njega ce poceti svijet da zamire.

Malik je spavao, s glavom na prsima.

- Umoran sam - rekao je muftija, uzasnut gotovo kao i ja. - Umoran sam. Idi sad.

- Nisam sve rekao.

- Idi sad.

- Naredi da ga puste.

- Koga da puste?

- Moga brata.

- Doði sutra. Ili reci Maliku. Sutra.

Malik se probudio, uplasen: - Sta se desilo?

- Boze, kako je dosadno.

- Hoces li da igramo sah?

- Nista se nije desilo.

Odgovarao je u raskorak, preskacuci pitanja, pamteci cudom neku rijec na koju bi docnije
stizao odgovor, pa je izgledalo sasvim besmisleno.

Izasao je ne pogledavsi nas, ubijen, mozda je i zaboravio da smo ovdje. A mozda je bjezao.

Nisam pobijedio dosadu. Savladala nas je obojicu, jedva sam zelio da odem. Da sam znao
kakva je, ne bih se ni usudio da pokusam.

Malik me pogledao krvnicki, i poskakujuci, ponio svoje tromo tijelo, zureci za muftijom.

- Rekao je da doðem sutra.

- Ja nista ne znam. Uh, upropastio si me.