Page 92 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- U tvrðavu se zatvaraju rðavi ljudi, lopovi, zlocinci, hajduci, carevi neprijatelji. Ponekad. A
najcesce budale. Zato sto misle da nisu krivi, a to covjek nikad ne zna. Uvijek ispravljaju
krivu Drinu, a to nije njihov posao, niti to ko od njih trazi. Kako su ponosni na svoju ludost,
lako ih je uhvatiti, i zato ih je najvise. Po ovome bi se moglo zakljuciti da su na slobodi samo
pametni, ali nije tako: ostaju i ludi ako znaju da to sakriju. I ne ostaju pametni ako to
pokazuju. Jos ostaju oni koji imaju prava da budu kakvi hoce. Moj brat je bio niko i nista,
srecan covjek, ni pametan da ga se boje, ni lud da ne znaju sta bi mogao da ucini, kukavica da
bi bio hajduk, naivan da bi bio rðav, lijen da bi bio neciji neprijatelj. Jednom rijecju, bozijom
providnoscu odreðen da ga ljudi pozdravljaju ne postujuci ga, da mu priznaju vrijednost ne
trazeci da je pokaze.

- Zasto je zatvoren?

- Zato sto nije poslusao oca.

- Zanimljivo.

- Otac je prost covjek, radi koliko moze, daje koliko mora, ne tice ga se nista osim kise,
oblaka, sunca, gusjenica, krompirove bube, ljuljka na psenici, snijeti na kukuruzu i mira u
porodici. Kako je sasvim jednostavan, iz jednog komada, kao drvena kasika, kao lipov canak,
kao rucelj pluga, nije se odrekao nepotrebne roditeljske navike da govori ono sto ocevi uvijek
govore a djeca nikad ne slusaju. Savjetovao mu je da ne ide od kuce, zemlja ce ostati pusta a
varosi tijesne, malo mjesta a mnogo usta, malo mogucnosti a mnogo zelja, pocecemo da se
davimo meðu sobom za veci komad hljeba.

Brat nije poslusao. Onda je otac rekao: pamti, nesreca je sto kod nas niko ne misli da je na
pravom mjestu, i svako svakome je moguci suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze
one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako zelis mir, ili na mrznju ako pristanes na
borbu. Ali ne ulazi u okrsaj ako nisi siguran da ces oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuðe
nepostenje ako nisi dovoljno jak da to ne moras dokazivati. Ni to nije poslusao. Sad otac ima
razloga da se raduje i kaze: eto tako prolaze neposlusni sinovi.

Govoreci, primijetio sam s uzasom da se gasi nejako svjetlo u muftijinim ocima, postajale su
teske i umorne, a u izrazu se javilo nesto izgubljeno. Upitao je, jedva otvarajuci usta:

- Ko to nije poslusao?

O, Boze veliki! Neprestano koracam, a sve sam dalje. Cim se priblizim onome sto mi je cilj,
on se uplasi. Cim pozelim da iskoristim sto sam izgradio, on sve porusi. Moj posao nema
zavrsetka!

Pozurio sam, naglavce. Jos u njemu ima bar ziska zivota, jer ne bi ni ovo pitao. Postao sam
nezanimljiv, zamorio ga mudrovanjem, nisam se igrao vec rugao, zanijelo me ogorcenje, i sve
je pocelo da zvuci ozbiljno. Hvatala me vrtoglavica: molim te, sacekaj jos malo, ne ugasi se
samo za trenutak.

Posljednji odsjaj sunca trne, a ja sam u sleðenoj pustosi, preda mnom duga samrtnicka noc. A
ne smijem ni da kriknem.