Page 90 - Meša Selimović - Derviš i smrt

onda i jeste tako, jer se ne moze misliti tuðom glavom.

Muftijina opruga se opet zategla. Pogledao me iznenaðeno, objesene oci njegove zaustavile su
se na meni s priznanjem, ne bas narocitim, ali dovoljnim da me ohrabri. Probudio sam mu
paznju. A to sam i htio: sam me poucio svojom sakatom pricom o carigradskom muli. Ali sam
uskoro uvidio da se lakse igrati rijecima govoreci o opstim stvarima nego o pojedinacnim,
koje su nase a ne svacije.

- Zanimljivo - rekao je muftija, ocekujuci, a Malik me pogledao s postovanjem. - Zanimljivo.
A da li vise ljudi moze misliti istu misao? I da li tada misle tuðom glavom?

- Dvije prave ljudske misli nikad nisu iste, kao ni dva dlana.

- Sta je prava ljudska misao?

- Koja se obicno nikome ne govori.

- Lijepo receno. Mozda netacno, ali lijepo receno.

I dalje?

- Htio bih da govorim o svojoj nesreci. Rekao sam da mi izgleda najveca, jer je moja. A volio
bih da je tuða, i ne bih zurio da je saznam, kao sto sad zurim da je kazem.

Hitao sam da sa opstih razmatranja preðem na ono sto me boli, dok ga opruga drzi, dok su mu
oci koliko toliko zive, jer sam se plasio njegovog skorog klonuca, kad ce moje rijeci uzaludno
oblijetati oko njega.

Bivalo mi je sve jasnije: njega muci cama i dosada. Lezala je po njemu kao pokrov, padala
kao magla, umotavala ga kao ilovaca, opkoljavala kao vazduh, ulazila mu u krv, u disanje, u
mozak, sirila se iz njega i iz svega oko njega, iz stvari, prostora, neba, sipala kao otrovni dim.
Trebalo je da klonem i sam ili da se borim protiv nje. Ne pretjerujem, da sam bio siguran da
cu rastjerati barsku maglu u njemu, digao bih skutove dzubeta i zaigrao trbusnu igru, ucinio
bih sve sto bi razumnom covjeku tesko i na um palo. Mozda bi njegova paznja, prije nego sto
splasne, ucinila toliko da zuta bezvoljna ruka napise tri rjesavajuce rijeci: pustiti zatvorenika
Haruna. I ne znajuci sta je napisala, ne sjetivsi se nikad vise. Ucinio bih sve, kazem, svaku
ludost, svaku sramotu, i ne bih se stidio poslije, cak bih s ponosom mislio kako sam pobijedio
jednu mrtvacku ravnodusnost, zbog zivog covjeka, zbog brata. Ali se nisam usuðivao da
mijenjam igru, vidio sam da ga je na cas probudio samo pehlivanluk duha, kao hasis, i morao
sam da mu dam jos, vise, kako se ne bi uvalio u tezu nepokretnost.

To je bila najcudnija borba za koju sam ikad cuo, protiv mrtvila u njemu, protiv uzetosti volje,
gnusanja od zivota. Borba teska i mucna najvise zato sto se morala voditi neprirodnim
sredstvima, izvrnutim misljenjem, ruznim parenjem nespojivih osjecanja, silovanjem rijeci. A
bojao sam se, i jos kako sam se bojao, da ce njegova paznja umrijeti onoga casa kad
prestanem s igrom i preðem na pravi cilj, zbog koga sam sve to i cinio. Morao sam lebdjeti
iznad pravog smisla, priblizavajuci mu se i krijuci ga, jer bi njegova cula mogla da se zatvore,
sama od sebe, cim ga osjeti.

Srecom, nije bio pritvoran, nije neproziran: sve je pokazivao i sve se na njemu vidjelo, i