Page 87 - Meša Selimović - Derviš i smrt

toliko je izgledalo neshvatljivo sta sam ja, sta je moj mozak izmisljao tada, bjesneci i rugajuci
se svemu razumnom. Kao da se sam iblis smjestio u meni, i saptao mi tako nedostojne i
odurne rijeci, tako smijesne i nedostojne postupke, da sam bio zgranut. Odakle me naðe bas u
ovom casu kad mi je potrebna najveca sabranost! Ali on dolazi bas onda kad se ne nadas i kad
ti je najgore. Jer, misliti kao sto sam ja mislio, ozbiljan i miran covjek, da priðem muftiji i
nazovem ga antiohijskom kozom, to moze da bude samo ðavolov grijesni mig. Ostavi me,
bozji otpadnice! - prijetio sam, jos vise ga razdrazujuci.

Zbunile su me i one juzne biljke u drvenim grobistima, palma i limun, pred kucom. Znao sam
da je muftija iz Antiohije, i da ne poznaje nas jezik, ali gdje je ta Antiohija, u kojoj zemlji, i
kojim se jezikom tamo govori, nikako mi nije dolazilo u pamet.

Srecom, nije bila potrebna prva rijec, nije trebalo nista da kazem, nije trebalo nista da ucinim.

U sobi, u koju su me uveli, muftija je igrao saha s covjekom koga ranije nikad nisam vidio.
Zapravo, igra je bila zavrsena, ili prekinuta, u pocetku nisam znao sta se desava, niti me se
ticalo, a nepoznati covjek, nezdravo debeo, umorna, strpljivo ponizna smijeska, pristajao je na
sve, uporno okrecuci glavu prema meni, kako bi skrenuo muftijinu paznju sa sebe. Sigurno mi
je zelio uspjeh u svemu sto bih trazio, samo da me muftija primijeti.

Ali muftija dugo nije vidio da je neko usao u sobu (a morao je reci da me puste kad su ga
pitali), niti je odgovorio na moj pozdrav.

Cijele zime je camio u pregrijanim sobama, uplasen surovom hladnocom sto je nizala arsin
duge ledenice po strehama, gledao je u njih sigurno sa zaprepastenjem, izmucen i zut, kao i
njegove juzne biljke, sto su jedva zive docekale proljece. Leðima okrenut prozoru, ogrnut
curkom, grijao se na suncu, iskopnio, zlovoljan.

Obojica ugojeni, samo sa salom nejednako rasporeðenim, bezbojni i zbrckani, sparuseni
sobnim vazduhom, kao da su presjedili od jesenas nad ovim crnim stolom od abonosa i nad
sahom od slonovace. Ljutito u pocetku, a onda sve bljeðe, sve bezvoljnije, muftija je
prigovarao a drugi se saglasavao. Izgledalo je cudno kako muftija pita, kako tvrdi, kako
odgovara. Jedva sam uspijevao da uhvatim neki smisao.

- Nesto nije u redu.

- Vidim.

- Nista ti ne vidis.

- Nesto nije u redu.

- Cijelo vrijeme stajao sam bolje.

- Znam.

- Sta vidis?

- Negdje sam pogresno vukao.