Page 86 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Cekaj.

Tesko mu je da me pusti, ja sam onaj dugo zuðeni koji zna, ja sam svjedok da ne umiru
uspomene, ja sam potvrda da nije sve samo sjenka u njemu, moje sjecanje je naknada za dugi
zaborav, nagrada za cekanje.

Iste rijeci, dva raspolozenja. I moje i njegovo istog je korijena, za njega je sreca sto je za mene
tuga. Svejedno, i moje i njegovo staro je hiljadu godina. I vise. Ne vrijedi se oko toga mnogo
baktati.

- Moram da idem.

- Cekaj. Muftija je ovdje, u kuci, Uði, ako ti je vazno. Reci da sam te ja pustio. Ili nemoj. Reci
da te on pozvao.

- Nije me pozvao. Sam sam dosao.

- Znam. Samo tako reci: porucio si da doðem. Ima toliko poslova da se nece sjetiti. A ako
upita za mene, i ako ti bude zgodno, kazi sto znas. Ono od ranije.

Mislio sam da muftije nema i zalio radi toga, ali sam se pomirio. Gotovo da mi je bilo lakse
sto odgaðam. A sad se sve iznenada izmijenilo, i ono sto sam zelio treba da se desi. Bio sam
zbunjen i nepripremljen. Nisam se zacudio sto Kara-Zaim moli da ga pomenem, zalio sam sto
je naglo odustao od ponude da mi njegova preporuka bude oslonac. Jos u mislima na svoju
sliku, u svjetlu, na junackom ograsju, ponudio mi se za zastitnika. A odstupio u istom casu,
cim se sjetio da je to daleka proslost. Planuo je i izgorio u istom trenutku. Na isjecenom licu
jos je treptala sreca zbog onoga sto je bilo, i plasljiva nesigurnost zbog svega sto je sad. Jesu li
se u njemu uvijek sudarala dva vremena, razlicita po svemu a neodvojiva: ne moze ni iz
jednog.

Dok je saptao s nekim covjekom na kucnom ulazu, mislio sam smuceno, vajkajuci se sto mi je
izmakla njegova jadna podrska, da je moja nesigurnost ista kao i njegova. Zalosno smo cekali
pomoc jedan od drugoga, ne pouzdavajuci se mnogo u sebe. Sastavljali smo dvije nemoci da
ispadne jedno slabo nadanje. Kod njega je nadanje ostalo, ali je vrijedilo koliko i moje
poruseno.

Kad je covjek izasao iz kuce i znakom ili tihom rijecju rekao nesto Kara-Zaimu, on me
pozvao pokretom ruke: pomogao sam ti, hajde! I nista ne govoreci, uputio me prema ulazu, ali
sad je to znacilo: uði, mozda ce biti dobro. Ali sve sam to vidio usput, nesigurno, tako blijedo
vidio sam i krzljavi limun pred kucom, i jos krzljaviju palmu sto je jedva preboljela nasu
tesku zimu i drijemala na proljetnom suncu kao bolesnik. Ne sjecam se ni kuda sam prolazio,
ni koliko me ljudi pratilo ocima, stalno misleci na prvu rijec koju cu reci. Prva rijec! Kao
oruzje, kao stit. Sve od nje zavisi, ne zato sto ce nesto objasniti, vec sto mogu izgubiti svaku
hrabrost ako bude neprikladna, moze me uciniti smijesnim i nametnuti se kao sud o meni.
Nevjerovatno mnogo rijeci sam okusao u sebi, i pravo je cudo sta se sve nametalo kao prva
misao. Licilo je na poremecaj u mozgu, na potres koji je sve isprevrtao, ostavljajuci zbrku i
besmisao. Dok sam isao tim prolazom sto mi je ostao mracan i neraspoznat u svijesti, dolazilo
mi je na um sve, od svecanih zaklinjanja do psovke. Ne mogu ni da napisem sta je sve htjelo
da izaðe pri tom prvom susretu; pri prvom viðenju. Bila je to tesko objasnjiva mahnitost,