Page 85 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Avaj, govorio sam i o sebi.

Sad je kasno, receno je sto nije trebalo.

Pogledao me zaprepasteno, sigurno vec godinama niko nije govorio o njegovoj proslosti, ili je
on sam govorio, navodeci druge da kazu, da ga se sjete drukcijeg, zar je umrlo i sjecanje? zar
ga nema ni u cijoj uspomeni? A mozda ni on vise ne govori, cemu? ili govori vise i
beznadnije sto proslost biva dalja, i ne nada se da ce se iko sjetiti. U njemu je sve zivo, u
drugima je umro.

l eto, jedan dervis je progovorio o njemu nekadasnjem. I jos kako je progovorio! Sanjao je
mozda da to neko kaze bas ovim mojim rijecima: Boze veliki, kakav si junak bio! Udarile su
ga po srcu, sigurno, sunule su kroz krv kao vreli vjetar, usi mu zaglusile. Ili je mislio da su to
rijeci iz njegovih snova, niko ih nije izrekao, cula ih je samo njegova zelja. Ali ne! Rekla je to
ova stara dervisina. Sjetila se i rekla.

Gledao me trenutak izgubljeno, kao padavicar, nisam znao da li ce skociti od srece, i srusiti se
na kamen, lomljiv, ili ce me zagrliti, da se odrzi na slabim nogama, ili se nasmijati, ili
zaplakati, i umrijeti, ali ja nisam dovoljno poznavao gaziju Kara-Zaima. Sjetio sam se junaka,
kako da to ne bude i sad? Samo ga izdaje drhtav glas i tiho krkljanje u probodenim plucima,
zbog uzbuðenja:

- Sjecas se? Da li se zaista sjecas?

- Sjecam se. Uvijek kad mislim o onom vremenu, vidim tebe.

- Kako me vidis?

Sapat mu je tih, zove me iz tame vremena.

- U nekom svjetlu, Kara-Zaime. Na sirokom polju. Samog. Ides mirno, ne osvrcuci se, ne
cekas nikoga. Sav u bijelom. Ruke su ti gole do lakata. U ruci sablja, i svjetlo je mozda od
sunca na njenom sjecivu. Licis na vjetar sto se ne moze zaustaviti. Na suncanu zraku licis sto
ce svugdje prodrijeti. Svi drugi su zastali, gledaju, nema ih. Samo ti.

- Nisam tako isao.

- To je moje sjecanje. Izbrisalo se ono sto je mozda bilo, i samo je to ostalo.

- Lijepo je. Ljepse nego u zbilji. Ili nije. U nekom svjetlu, velis. Na sirokom polju.

Sapuce opijeno, a onda gleda u mene, trazi svoju sliku u mojim rijecima, svoju daleku slavu
na mojim usnama.

Zamislja da pjevam pjesmu o njegovoj hrabrosti, a ja ga zalim.

I ne mogu vise.

- Drago mi je sto sam te vidio - kazem oprastajuci se.