Page 82 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 82
mogao da odem a da ga ne vidim, kao da bih propustio nesto veoma vazno. Iako ne znam
zasto mi je to bilo potrebno: nije mi mogao pomoci, nije mi mogao savjet dati. Mozda zato sto
mi je najblizi, iako mi ni on nije blizak. Licilo je pomalo na gatanje, na odbranu od uroka:
njegova vedrina moze donijeti srecu.
Nije ga bilo kod kuce. Dugo sam kucao halkom na vratima, mislio sam da spava, i kad sam
vec odustao, kapiju je otvorila ona sitna zena, opet krijuci lice, i namjestajuci kosu, cudno
zbunjena. Objasnila je, zureci i spoticuci se u govoru, da Hasan nije kod kuce, otisao je sinoc i
jos se nije vratio, njen muz ga trazi, i sad ih cekaju, obojicu. Njih dvoje cekaju njih dvojicu,
zakljucani, uzbuðeni, zadovoljni zbog tuðe nevolje koja im je donijela srecu.
Rekao sam i hafiz-Muhamedu kuda idem, da cujem sta misli. Ne bih izmijenio odluku ma sta
kazao, ali sam zelio da me ohrabri. Bio je pazljiv, kao da sam ja bolesnik a ne on. Treba da
ides, rekao je. Steta sto to nisi ucinio i ranije. Duznost nam je da pomognemo i nepoznatu
covjeku a kamoli bratu roðenom. I ne ustrucavaj se, nikakvo zlo ne cinis. Tako je rekao,
iskreno i uzbuðeno, ali me nije narocito ohrabrio, jer sam to ocekivao. I znao je da sam
ocekivao. A dobar covjek ce uvijek tako reci, i to nije misljenje vec prazno saucesce.
Hasana nema. Nikad nema onih koje trazis.
Prolazeci pored pekare, udahnuo sam miris vrucih somuna, i sjetlo se da od juce nista jeo
nisam. Pasvandzija je sinoc govorio o somunima. I njega moram pronaci, danas. Kako nisam
osjetio da je htio nesto da mi kaze? Ne samo za onog covjeka sto me cekao sa prijetnjom.
Gotovo je silom zelio da me zadrzi uza se, da ga upitam. A ja sam bio gluh i slijep.
Onda sam se prisilio da mislim o kadijinoj zeni, otici cu opet u onu cutljivu kucu, i o Hasanu,
sta je cinio sinoc i kuda je otisao, i o ocu, javicu mu odmah, cim se rijesi sve ovo, i o prosloj
noci, dugoj i besanoj, i o bezbroj sitnica, niko nije podrezao ruze u tekijskoj basci, zarasce u
trnje, i o Mustafinoj djeci, sve cesce sjede pred tekijom, zena ih otjera da joj ne smetaju a
Mustafa gunða i iznosi im hranu, smijace nam se svijet, vec ih zovu derviskom djecom, a
nemam srca da zabranim, i jos bogzna o cemu, samo da ne mislim na razgovor s muftijom. Ne
sto ne znam sta cu reci, vec sto poslije toga nema nista. Do presude ima nade za sve, a onda
ima samo presuda. Ako bude dobra, nada i ne treba, ako bude rðava, ne vrijedi ni misliti.
Muftijina kuca je u brdu, usamljena, u basci ograðenoj visokim zidom. Nikad nisam usao
unutra. Necu ni sad, izgleda.
Strazar pred vratima mi rece da muftija nije kod kuce. Otisao je iz kasabe.
- Kada ce se vratiti?
- Ne znam.
- Kuda je otisao?
- Ne znam.
- Ko zna?
- Ne znam.
