Page 83 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Eto, sav strah je bio uzaludan. Nada se produzava, ali sve slabija. Moze uskoro da mi i ne
zatreba.

Nisam znao sta da cinim. Ako odem odavde, tesko cu stici do muftije, i kasno, ako i stignem.
Kuda je otisao? U koju od svojih kuca? Na koje od imanja? Ugosko? Ugljesice? Gor?
Tihovice? U ravnicu? Na jezero? Na rijeku? Cesto je bjezao, i od svega, od vrucine, od
hladnoce, od magle, od vlage, od ljudi.

Gdje je sad? Samo mi ovdje mogu reci.

- Ne znam sta da radim - pozalio sam se strazaru - Muftija mi je porucio da doðem, imamo
vazan razgovor. Moram da ga naðem.

Strazar je slegao ramenima, ponovivsi tako onu jednu jedinu rijec koju je znao. A ja nikako
nisam mogao da odem.

- Mora neko da zna u kuci.

Tada su se otvorila vrata, i mrsav covjek, bivsi vojnik, sudeci po brazgotinama na licu i po
dijelovima odjece sto je jos zadrzavao na sebi, sigurno zaleci da sve odbaci, gledao je strogo u
mene. Dok se ne opravdam, ja sam za njega krivac.

I njemu sam rekao sto i strazaru.

Po nepovjerljivom izrazu ucinilo mi se da sumnja u istinitost mojih rijeci. Uvrijedilo me to
nepovjerenje, ali je jos jaca bila zelja da mi zaista ne povjeruje. Upleo sam se u laz, bio sam
prisiljen da tako postupim, ali ako muftija sazna, a saznace, moracu da trazim oprostaj a ne
pravdu.

- Pa nista - rekao sam povlaceci se.

U tom casu primijetio sam da se strogo vojnikovo lice mijenja, razblazuje, rasplinjuje u
osmijeh. Zasto?

Tada sam i ja njega prepoznao. Ratovali smo jedno vrijeme zajedno, samo je on na vojni bio i
prije mene i poslije mene.

Obradovali smo se obojica.

- Promijenio si se - kaze veselo - ko bi te poznao u tom derviskom ruhu! Ali eto, poznao sam
te!

- A ti si isti. Malo stariji, malo mrsaviji, ali isti.

- Pa nisam bas isti. Dvadeset godina je proslo. Uði.

Kad je zatvorio vrata iza nas, kao da je postao nesigurniji.

- A muftija te pozvao?