Page 84 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Moram da govorim s njim. Strazar nije htio da mi kaze kuda je otisao.

Kroz bascu se bijelio ravan cisti put pokockan sitnim rijecnim kamenjem, oivicen ogradom od
simsira i biserka njezno zelenih listica. U basci je neko vjesto razbacao stabla vocaka, breza,
smreka, grmova divljih ruza, ostavljajuci ponegdje jedno jedino drvo na cistoj tratini, a negdje
ih zbijajuci u skupine, stvarajuci tako igru sto je licila na prirodu i prirodu sto je licila na igru.
Ova cvjetna i lisnata ljepota ogromnog prostranstva djeluje kao cudo, mozda najvise zbog
misli da je sve ovo stvoreno da jedna noga gazi svijetlo-zelenu travu, i jedan pogled da se
odmara na njeznim vrsikama stabala. Zaista izgleda da je ljepota samo suvisak.

Vojnik je utisao glas. I ja. Gotovo sapucemo u ovoj ociscenoj, ograbljanoj, njegovanoj sumi
kojoj je oduzeta divljina a ostavljena svjezina, u ovom tihom prostoru ograðenom zidom, gdje
su i olujama podrezana krila. Vojnik gleda duz puta prema bijeloj kuci skrivenoj u drvecu.
Gledam i ja. U oku se smjenjuje bljestavo i zeleno, ostro i sneno, od sunca na staklu prozora, i
lakog njihanja granja.

Vojniku je ime Kara-Zaim. Sad je sjenka nekadasnjeg Kara-Zaima, sad je dronjak onog
neustrasivog mladica sto je golom sabljom isao na golu sablju, dok mu jedna, ulanska, nije
otvorila put izmeðu rebara na prsima i leðima. Do tada je boden, zasijecan, sjecen, skracivan,
nije imao pola lijevog uha, ni tri prsta na lijevoj ruci, lice mu je isarano crvenim brazdama na
kojima ne izrasta nova koza, ostale biljege sakrivao je haljinama, i uvijek je lako prebolijevao
i vracao se u bitke. Krv mu je bila jaka, i duboki zasjeci u mlado meso brzo su zacjeljivali. A
kad ga je probola dusmanska sablja ulanska, nacinivsi otvore da svjetlo suncevo uðe u njega
prvi put, kad su mu vrh i sjecivo prosli kud im nije put, kroz pluca, Kara-Zaim je pao i zamro,
ostavili su ga uzmicuci, i dzerah je u trku samo dotakao njegovu hladnu ruku i pozurio za
vojskom, namjeravajuci da mu prouci dovu kad izmakne na sigurno mjesto. Kara-Zaim se
probudio u noci, od hladnoce, meðu mrtvacima, iznemogao i tih kao i oni. Ostao je ziv, ali
nije vise bio za vojsku. Izgubio je snagu, i brzinu, i radost. Sad je cuvar basce, ili kuce, ili
nevoljnik sto prima milostinju.

- Dobro mi je - pogledao me veselo. Prisiljavam se da mirno gledam u njegovo izorano lice. -
Posao nije tezak. A muftija ima povjerenja u mene. Ja sam kao nadzornik strazara, pomalo ih
ucim, nadgledam, i tako.

- Mogao si da budes i nesto drugo. Dizdar u tvrðavi. Pomocnik kajmekama. A mogli su da ti
daju kakav timar, kao i drugima, da budes na svome imanju.

- Zasto? - upitao je uznemireno. - Nudili su mi, nisam htio. Ja sam zadovoljan. Na ovom
mjestu ne moze biti svako.

Vrijeðalo me, i boljelo, sto plasljivo gleda prema kuci, nekadasnji gazija Kara-Zaim. Da li bi
trebalo da i ja ovako gledam ako bih se uputio tamo? Cega se boji on koji se nicega bojao
nije?

Rekao sam, ne zeleci da ga povrijedim: - Kakav si ti junak bio! Boze veliki, kakav junak!

I odmah se pokajao. Zasto mu ozivljavas proslost? Zasto ga budis iz drijemeza? Nije
zaboravio, to je nemoguce, ali se stisao, primirio, prezalio mozda; no treba mu pozleðivati
rane sto su prestale da krvare.