Page 81 - Meša Selimović - Derviš i smrt

nisu, znaju da bi njihova steta bila da me napadnu, otvoreno bi pokazali da ne postuju nikog,
ni najpostenije, ni najodanije, a to nece, niti imaju zasto.

Razmisljao sam tako, iduci prema tekiji, s poraslim pouzdanjem, da je cak i dobro sto su mi
poslali ovog covjeka: otkrili su da se boje, a uvredom su podstakli moju odlucnost. Samo,
znao sam da im ne smijem dati mnogo vremena da djeluju protiv mene, moram prije njih otici
do onoga koji moze sve da presudi. Da nije noc, otisao bih ovoga casa. Obradovala me ta
rijesenost da ne cekam, da se ne prepustam praznom tugovanju i nemocnom nadanju, vec da
ucinim ono sto mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesecara, sa uzetom voljom,
kao bogalj. Nije covjek ono sto misli, vec ono sto cini.

Ali kad sam zatvorio tesku hrastovu kapiju i navukao mandal, kad sam se nasao u sigurnosti
tekijske basce, suprotno svakom ocekivanju, suprotno logici, jer me ovdje sve moje stitilo,
obuzelo me mucno nespokojstvo, odjednom, gotovo bez ikakva prelaza, kao da sam
otvarajuci i zatvarajuci vrata, navlaceci mandal i provjeravajuci da li se smjestio u svoju
drvenu postelju, ispustio misao sto je odrzavala moju bodrost. Nestala je, sunula u noc kao
divlja ptica, a javio se nemir, slican strahu, tek tada, naknadno, ne znam zasto, nisam se
usuðivao da objasnjavam razloge, mozda sam se bojao bas tih razloga i ostavljao ih u tami,
nerazaznate, ali svjestan da postoje. Oblila me misao, kao vrelina, udarila me, mislim da tako
dolazl kap, kao bolan bljesak, obznanila se kao duboka gluha grmljavina: opkoljavaju me.

Nisam se sjetio ni tada ni dugo poslije, da je ljudska misao nesiguran talas sto ga podize ili
smiruje cudljivi vjetar straha ili zelje.

Znao sam jedino, znao ponovo, jer sam bio zaboravio, da je slutnja prvi glasnik nesrece.

Ali i u tom casu mi je bilo jasno da se ne smijem predati. Sutra, ranim jutrom, ucvrsticu branu
pred tom bujicom sto joj vec cujem huku.

Necu se predati.

Neka mi se ruke sasuse, neka mi usta onijeme, neka mi dusa ostane pusta, ako ne ucinim sto
covjek mora da cini.

A Bog neka odluci.

Ujutro sam izvrsio sve svete duznosti, mozda zivlje nego obicno, unoseci uzbuðenje u poznate
pokrete i rijeci, sjecajuci se sinocnjeg nemira, misleci o znacaju posla sto me ceka, kao pred
odsudnu bitku, nijednog casa ne sumnjajuci da li treba da poðem. U boju se mogu zadobiti
rane, moze se i poginuti, i zato je molitva vrelija nego ikad, ali vracanja nema, zato je kletva i
zakletva, kojom sam sinoc predusretao svoje oklijevanje, bila nepotrebna. Sjetio sam se,
zaista je sve bilo kao pred bitku, onda. Sinoc sam se kupao kad sam dosao, cinilo mi se da ce
me voda smiriti, okupao sam se i jutros. Kosulja mi je bila cista, a uzeo sam svjezu, bijelu kao
snijeg. Kao onda. Samo sam u onu bitku isao sa drugima, u redu cvrscem od kamena, s golom
sabljom u goloj ruci, s vrelom radoscu u ocima. Sad idem sam, o drago daleko vrijeme, u
crnom dzubetu sto se saplice oko nogu, praznih klonulih ruku, sa strepnjom u dusi.

Ali idem. Moram.

Svratio sam Hasanu. Nisam imao mnogo vremena, zbog nestrpljenja, a svratio sam, ne bih