Page 80 - Meša Selimović - Derviš i smrt
P. 80
covjeku nevolja, bez nevolje! Je li tako?
Dakle, prijetnja. Namjerno ponizavajuca, stavljena u usta ovog policijskog prostaka, sto se
jos, za svoj racun, zabavlja sa mnom, dajuci mi savjete. Sad sam mu zanimljiv, kao rijetka
zvjerka, uhvacena u stupicu, pomalo me i voli: mogao bih mu donijeti radost.
- Dobro - rekao sam stisavajuci srdzbu, jer nisam htio da je pokazem pred ovim covjekom. -
Reci svojim prijateljima...
- I tvojim.
- Reci tim prijateljima da im zahvaljujem na poruci, iako su mogli i sami da mi to kazu. A za
sve sto cinim, odgovaracu pred Bogom i pred svojom savjescu.
Jesi li zapamtio?
- Kako da nisam! Nego mislim, moglo bi se odgovarati i pred nekim drugim. Pred Bogom je
lako, oprostice. A pred svojom savjescu jos lakse: poturices joj hiljadu isprika. Ali kad se
naðes u mengelama, gore u tvrðavi, bogami, teze je. I jos kad znas da si pod krivicom.
- Nikakve krivice nemam.
- Pa sad, nije bas da nema. Ko je nema, reci pravo. Eto, dolazi li u tekiju Hasan, dzelepcija?
Dolazi. Vodite li svakakve razgovore? Vodite. Pa onda...
- Kako te nije stid!
- Nije me stid, efendija. Pa onda, je li se u tekijsku bascu sklonio bjegunac? Jest, sklonio se. Je
li pobjegao? Jest, pobjegao je. A ko mu je pomogao da pobjegne?
- Pozvao sam strazare.
- Kasno si pozvao strazare. A o drugim krivicama da i ne govorim. A ti kazes: nemam krivice!
Pa opet, da li te ko upitao za sve to? Nije niko. E pa, to velim, okani se belaja. A ako neces,
tvoja stvar, je li tako? A moje je da kazem.
- Je li to sve?
- A kud ces vise? Pametnu covjeku i ovo bi bilo previse. Ali ako ustreba, pronaci ce se jos, ne
brini. Svi tako u pocetku pitaju: je li to sve? Poslije ne pitaju. Ja volim hrabre ljude, samo gdje
su? U nekoliko godina jedan ako se naðe malo kocoperniji. Jedan meðu tolikima. Da pljunes
na svijet! Eto tako. Pa nemoj reci: nisam znao. Sad znas. Gledao me jos s onim zanimanjem
kao u pocetku, ali sad je svrsio posao i htio je da vidi sta je postigao, je li uzegao u meni strah.
Uznemirio me, ali straha nisam osjecao. Nadvladala ga je ljutina zbog ruznog postupka i
uvrede. Cak se javio i prkos, da istrajem, izazvan trenutnom mislju kako zele da me zaustave
u onome sto cinim s pravom. To onda znaci da nisu sigurni, i da se boje. Jer, da nije tako,
zasto bi me upozoravali? Ucinili bi sto hoce, ne obaziruci se na ono sto ja cinim i govorim. To
je utvrdilo moju unutarnju sigurnost, koju nosim odavno, da predstavljam nesto ovdje, u
ovom mjestu, u derviskom redu, da nisam prosao svijetom neviðen i beznacajan. Toliko glupi
