Page 79 - Meša Selimović - Derviš i smrt

se negdje zadrzao.

- Hodao sam ulicama.

- Sam?

- Bio sam sam, sve do sad. I bio sam zadovoljan.

Nasmijao se, uctiv, ljubazan.

- Razumijem, kako da ne!

Lice mu je pljosnato, kao dva dlana rastavljena nosem, siroka, jaka usta razvucena u vedar
osmijeh, zive oci pazljivo zagledane u mene. Kao da je veoma srecan sto smo se sreli, i raduje
ga sve sto kazem i ucinim. Njegov izgled mogao bi da bude prijatan, da nije noc i da nismo
sami. Ne bojim se ovog covjeka, ni traga straha u meni nema, cak ni od nasilja. Samo se
osjecam cudno, postaje tijesno oko mene. Nestrpljiv sam.

- Dobro, prijatelju, reci sta hoces, ili me pusti da proðem.

- Hodao si sokacima i gubio vrijeme, a sad odjednom toliko zuris!

Pokusao sam da proðem, ali on je stao preda me.

- Pricekaj. Evo sta sam htio.

Izgleda zbunjen, kao da trazi pogodne rijeci, ili mu je nezgodno sto me zaustavlja. Ali ne
oklijeva da to ucini.

- Otezavas mi posao. Sad ne znam kako da pocnem.

- Dugo si cekao, mogao si da smislis.

Nasmijao se veselo: - Imas pravo. Nije lako s tobom. Pa evo. A mozda je najbolje da uðemo u
tekiju.

- Dobro. Hajde.

- Svejedno, mozemo i ovdje. Poruka je kratka. Od koga mislis da je poruka?

- Poruke mi niko ne salje, a prijatelji sami kazu sta hoce. A ti tjeras segu sa mnom, ili zelis da
me naljutis.

- Taman posla! Bas ste vi uceni ljudi smijesni. Pa sta ako se salim? Zar ne mozemo da
porazgovaramo kao ljudi! Pa dobro. Prijatelji ti porucuju da malo pripazis sta radis.

- Mora da si pogrijesio, ti sigurno ne znas s kim razgovaras.

- Nisam pogrijesio, i znam s kim razgovaram. Da pripazis. Suvise istrcavas, moglo bi da bude
opasno. Za tebe, mislim. Sto da tovaris krivicu na vrat, i jos kad niko tebe ne dira. Sta ce