Page 78 - Meša Selimović - Derviš i smrt

nemirne kao obiljezene duse, psi laju u mahalama, mjesecina je olovna, nijedna vrata se ne bi
otvorila kad bih kriknuo makar i pred smrt, tesko se zaustavljam u ovom casu sto tece, sve se
u meni otima prema onome sto je bilo ili sto ce biti, ali ne uspijevam da preðem granice ove
noci. Samo, osjecam je izdaleka, kao da sa brda gledam tuzni predio, izvan njega sam a u
njemu, izdvojen a obuhvacen. Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu, mnoga roðenja sto
se desavaju evo bas sada, mnoge smrti, mnoge ljubavi, mnoga zla. U mome svijetu, jer
drugoga nema. Oko njega su sjenke i prazna mjesecina. Oko nas tiho kapanje vremena. U
meni nemocna ravnodusnost i tisina bez zivota. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.

Koji je to neznani grijeh zbog koga me kaznjavas, moj Boze?

Molim te, uslisi moju molitvu.

Spas i mir Ishaku koga nema u ovoj noci.

Spas i mir Ahmedu Nurudinu i njegovu bratu Harunu, koji se traze u ovoj noci.

Spas i mir svima izgubljenim u ovom velikom cutanju izmeðu neba i zemlje.

Trebalo je da ostanem sa pasvandzijom, da ne budem sam sa sobom i sa svojom nemoci da se
oduprem ili pomirim.

Prazan i tuzno ravnodusan. A opet sam se obradovao kad sam se priblizio tekiji. Onda nisam
ni prazan ni ravnodusan, jer dobro je kad je covjeku drago ili zao, ma zbog cega. I cim sam
zapazio to sitno prisustvo radosti (a gledao sam u svoju dusu, i sve sto se u njoj desava, kao
sto ratar gleda u nebo, u oblake i vjetrove, da vidi kakvo ce vrijeme biti), osjetio sam se
cvrscim zbog tog tracka vedrine u oblacima. Ono postoji i kad ga ne vidimo, postoji i kad u
njega posumnjamo.

Kad sam krocio u svoj uski sokak sto me prigrlio roðacki, iz sjenke tekijskog zida izasao je
neki covjek, pojavila se samo glava na mjesecini, kao da je izronio iz vode, kao da je tijelo
ostavio na drugom mjestu. Pozdravio me, nastojeci da bude ljubazan, zbog moga straha koji je
morao pretpostaviti:

- Dugo si se zadrzao. Cekam te odavno.

Cutao sam, nisam znao sta treba da kazem ili da pitam. Njegovo lice mi je izgledalo poznato,
iako se ne sjecam da sam ga ikad vidio, poznato na neki narocit nacin, kad uocavamo neku
osobinu, neki izraz, neko svojstvo zapazeno negdje, nekad, na nekome, pa zaboravljamo jer
nije bilo vazno.

Pogledao sam prema tekiji, tihoj i mrtvoj na mjesecini, i dok sam se okretao prema njemu, vec
sam zaboravio njegov izgled. Okrenuo sam se ponovo, sad vec nastojeci da mu zapamtim lice,
ali uzalud, gubio se iz sjecanja cim ga nisam gledao, zacuðujuce bezlican.

Primijetio je moje osvrtanje, i pozurio da kaze: - Salju me prijatelji.

- Kakvi prijatelji?

- Prijatelji. Mislio sam da neces ni doci veceras, u tekiji nisu nista znali da mi kazu. Dugo si