Page 77 - Meša Selimović - Derviš i smrt

stogod uniste. A on se skloni, cuva glavu. I sutra plate mahaljani, nije pravo da placa on iz
svoga dzepa. A sto ga pitam zasto ih ne prijavi, kako da ih prijavi kad ne zna ko su? Noc,
mrak, daljina, moze covjek dusu ogrijesiti. A kad sam rekao da ih ja ne bih stedio da sam na
njegovu mjestu, odgovorio je da ne bi ni on, da je na mome mjestu. A ovako, niti vidi niti
cuje, a sta mu i ostaje drugo kad je ko maca: puhni, i nema ga. A bogzna ciji su, sve sitopjano,
obuceno opareno, ne ozeblo ne poteglo, sve do zore lingaju, traze zensko, da oprosti moj cin,
traze belaja. Po cijelu bogovetnu noc bjezi od njih, krije se da se ne susretnu, a ako ne
ubjegne, on im kaze: idite malo u drugi kraj; a oni kazu: necemo; a on im kaze: nemojte; a oni
njemu kazu: ti si stara budala; znam, kaze on, i svakog dana sve veca; hoces li da te bacimo u
rijeku, kazu oni; necu, kaze on. Tako se porazgovaraju, i on gleda kako da izmakne. Takav
posao, veli, svacega se covjek nagleda i naslusa. Noc je stvorena za ono sto se radi skriveno,
pa on, hodajuci do zore, sazna i ono sto ne zeli i sto ga se ne tice. A moglo bi se ticati mnogih,
samo on ne voli da govori, pogotovu ako je badava: sto da covjek gubi vrijeme uzalud? A to
sto zna, njemu ne treba, ne moze ga ni pojesti ni popiti, a ponekome bi moglo posluziti. Iako
mu doðe nekako cudno: on zna a ne tice ga se, a drugoga se tice a ne zna. Njega, pasvandzije,
tice se jedino kad pokloni to svoje znanje, kad ga uruci onome kome moze biti od koristi, a
sve za ljubav i prijateljstvo, koliko da ne doðe praznih ruku djeci. Doduse, samo onako kaze:
prijateljstvo, a bas da ga ima mnogo, nema; po noci ga ne vidi, a po danu spava pa ne zna. Ali
od ovog sto zna, nije se usrecio. Poceo je i na svoju zenu da gleda ispod oka, da mu ne smislja
kakvo zlo. Sad, sto se tice njegove zene, to pretjeruje i dusu grijesi, oko bi mu iskopala, to jest
svoje, kad bi mu zatrebalo, i kaze to vise kao jedan primjer.

Slusao sam to lukavo-mahnito brbljanje, tu seretsku otvorenost svacijeg zbira, spremnog da
proda tuðe tajne, mene se ne ticu, a nisam zurio da odem, stajao sam dugo, prekracujuci
vrijeme i sebi i njemu, on je zelio da prica, ja da slusam, svejedno sta, cak me pocelo zanimati
kako toboze skriva misao a onda je sasvim otkriva, neistrajan u prepredenosti. Onda je postao
cudan i cudljiv, star je, pedeset mu je godina najmanje, a starim ljudima je dosadno, ili se
plase samoce. Pozvao me da obiðem s njim ulice, sigurno nisam nikad vidio kasabu u duboku
noc, a ziv covjek treba sve da vidi, osobito je lijepo pred zoru, kad se u pekarama vade vruci
somuni. Mozemo da odemo i u Hasanov sokak, ako hocu, Hasan senluci, doveo je svirace,
stacemo gdjegod u kraj i slusati, nije to grijeh, a moze da razgali svaciju dusu, pa i dervisku.
Bilo mu je zao kad nisam pristao. Kako hoces, rekao je, kako hoces, tvoja volja, a steta sto
neces. Cudio sam se tom pozivu, licilo je na grubu salu ili djetinju zelju. Sad ce cekati nekog
drugog.

- Pa dobro, hajde - rekao je ispracajuci me.

Da li se plasio necega?

Ostao je ispod jedne kapije sa nastresnicom, nevidljivu sjenci.

Cudan svijet, mislio sam iduci pustim sokacima.

Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno odreðeno doba, ali je njegovo
prirodno vrijeme noc (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni sto stignu da
svrse zlo za dana). l uvijek kad se ne vidi.

Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i ucinili ga mocnijim.

Prolazim utisanim gradom, cuje se samo dalek glas zurne, promaknu ponekad ljudske sjenke,