Page 76 - Meša Selimović - Derviš i smrt

7

Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan.

Izasao sam u noc, drvene noge su bile poda mnom, ledena jeza je kolala zilama, i umor,
kajanje, srdzba, strah, skupilo se u meni sve ludo i nemocno, pretvorilo se u mutljag u kome
se svijest gusila. Ispratio me uctivo, do hodnika, svijece su titrale u rukama dvojice momaka
(kako su znali da izlazim?), oslijepice me treperenjem u dugom mraku, pozvao me da opet
doðem, kad god zelim. Mozda je jos cekao da se vratim, mozda bi trebalo da se vratim, da
kazem kako nisam mislio nista rðavo, na muci sam, zbunjen i nespokojan, zato neka zaboravi
sve sto sam rekao. Mozda bi trebalo da se vratim, da ga ubijem, da ga uhvatim za vrat i
udavim. Ni onda mu smijesak ne bi nestao sa blijedih usana, niti bi se utulile zute fosforne
oci.

Trljao sam oznojene ruke jednu o drugu, kao da sam nosio vlagu njegove koze na svojim
dlanovima, drzao ih otvorene pred sobom da izvjetri zamisljeni dodir, pokusavao da ga se
oslobodim.

Dugo sam isao obalom rijeke, susretao rijetke prolaznike, ljudi se rano zatvaraju u kuce,
ostaju u noci samo pasvandzije, sarhosi i nesrecan svijet.
Sve me vuklo u tekiju, da zakljucam teska vrata i ostanem sam. Zelja je bila jaka, kao nagon
da se pobjegne. Ali nisam dopustio sebi tu slabost, odbacivao sam je, cineci nasilje nad
sobom, jer sam znao da ovo zeljeno povlacenje ne bi nikad bilo opasnije nego sad, umanjilo
bi me, obezvrijedilo, ne bih vise imao prava na samopostovanje, ne bih bio spreman da ikad
ista ucinim, cekao bih sve udarce pognute glave, bio bih jad, postao bih nista. Ne smijem da
odustanem. Izazvao sam ih, i moram ostati na nogama. Dotukao bih sam sebe ako bih sada
ustuknuo.

Koracao sam tihom obalom, slusajuci hod rjecice, i nadao se smirenju, jer priroda i njen
mocni zivot stisavaju covjeka mozda bas zato sto su ravnodusni prema njemu. Ali rijeka mi
nije pomogla, moji hukovi su bili jaci.

Nisam ocekivao da sretnem ni odmetnika Ishaka, sazrio sam od onog casa kad sam u dzamiji
nejasno zelio da ga cujem. Njegovo misljenje i njegov savjet danas me se ne ticu. On ima neki
svoj cilj, i nedace prima kao kisu, kao oblak. A ja ne mislim o odreðenim nedacama. Znao
sam da je sve moje dovedeno u pitanje. Sve - to je veoma neodreðeno, ali i veoma stvarno. To
je izgubljenost i bespuce, to je ispadanje sa zivotne staze a druga ne postoji, to je osjecanje
uzasa bez imena, zbog praznine i gluhog prostora sto bi se mogao stvoriti oko tebe.
Mozda ce neko, dalek i nepoznat, citati ove moje neobicne zapise, i bojim se da nece sve
razumjeti, jer izgleda da zaista postoji poseban derviski nacin misljenja o sebi i svijetu, u
kome sve nase zavisi od drugih. Niko ne moze biti tako razoruzan i tako obesmisljen, tako
konacno u sebi upropasten kao mi, ako nas izdvoje. A cak i mi to tesko uviðamo dok se ne
desi.

Kod drvenog mosta, gdje se rijeka savija u luku, zaustavio me pasvandzija. Stajao je u sjenci
drveta, skriven, sapnuo i meni da se sklonim, dok ne odu, rekao je. Neki mladici gaðali su
kamenjem fenjer kraj puta. Kad je staklo prsnulo a zuto svjetlo se ugasilo, otisli su bez zurbe.

Pasvandzija je gledao mirno za njima, i objasnio da im je vec uslo u obicaj da svako vece