Page 75 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Rekao je: Nisu za grijesnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: tesko covjeku ako
su mu mjera nebo i zemlja. I rekao je: Zaista, bice nesrecan ko dusu svoju okalja. I jos: O,
Zulkarnejne, Jedzudz i Medzudz prave smutnju po zemlji.

A ja: O, Zulkarnejne, Jedzudz i Medzudz prave smutnju po zemlji. I: Zaista bice nesrecan ko
dusu svoju okalja. I: Pored istine postoji zabluda. I: Neka ljudi oproste i smiluju se, zar vi ne
zelite da vama Bog oprosti? I jos: Zaista je covjek veliki nasilnik, a nasilnici su najdalje od
istine.

Na to je on zacutao za trenutak, pa rekao mirno, jos se smijeseci:

- Tesko tebi, tesko tebi, i opet tesko tebi!

- Alah je svacije utociste - odgovorio sam izgubljeno.

Onda smo gledali jedan u drugog, ja rastrzan svim sto je izgovoreno, misleci kako sam brata
zaboravio a sebe opteretio; on spokojan, gladeci uzdignuti rep odvratne macke sto mu se
uvijala iza leða. Trebalo je da odem, kamo srece da nisam ni dolazio, nista doznao nisam,
nista pomogao nisam, a rekao sam sto nije trebalo. Jer i Kur-an je opasan ako boziju rijec o
grijesnicima vezes uz onoga ko odreðuje grijesnike. Hiljadu puta se pokajes za ono sto kazes,
rijetko za ono sto precutis, znao sam za tu mudrost kad mi nije bila potrebna. Bolje bi bilo da
sam samo slusao, i kazao sto bi bilo vrednije od svega, potpuno sam smeo s uma, a siguran
sam da je znacajno. Sinoc je bilo, njega se tice, i mene, zena je rekla da krije od njega. Sjetio
sam se: prijatelja sam izdao radi toga.

I ispricao mu kratko, suzbijajuci stid sto me zapljusnuo, kako sam nagovorio Hasana da se
odrece nasljedstva. Nista vise, samo to. Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu,
ni brata. Ali on ce dovesti, mora, i nece moci odgovoriti Kur-anom. Bilo je i crne pakosti u
tom naglom mijenjanju razgovora, i zlurade zelje da ga uprljam njegovom vlastitom
pohlepom.

Prevario sam se, opet. Nicim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na
njemu ni srdzbu ni radost, ali je u svetoj knjizi nasao odgovor i za ovu priliku:

- Slab je koji trazi, a slabo je i ono sto se od njega trazi.

Sve je moglo da znaci to sto je kazao, ili nista. Prekid razgovora, skrivenu ljutinu, ruganje.

Uzalud, jaci je od mene. Lici na mrtvaca, ali nije mrtvac: nacelo bjesni u njemu.

Oci mu svijetle u krilu, ispod ruke, macije, ne usuðujem se da pogledam u njegove, prozizu
me ledeno fosfornim sjajem.

Oborio sam pogled i cutao, uplasen svojom nepotrebnom smjeloscu i njegovim nadmocnim
odbijanjem.

- Svrati opet - rekao je ljubazno. - Ne viðamo se cesto.