Page 65 - Meša Selimović - Derviš i smrt

bitku, gledao sam u jedinog prijatelja, koji se pojavio sa nesrecom, da ne bude potpuna, i
mada mi nista ne moze pomoci, niti treba, neka duboka a nesaznana strepnja me vukla da ga
sacuvam. Mozda mi je tek tada, pred tim sabranim covjekom sto me slusao stisan, privucen
ozbiljnoscu moga glasa i skrivenom tjeskobom koju je mogao da nasluti, mozda mi je tek
tada, velim, potpuno dosla do svijesti praznina koju sam jutros osjecao pred muselimatom,
dok sam zacuðeno slusao sejmene kako mi mirno saopstavaju lazi. Bio sam ponizen, ali nisam
imao snage da osjetim uvredu. Bio sam zaprepasten saznanjem da su brata i mene nepovratno
vezali osudom. Morao sam da spasavam sebe, spasavajuci njega. Ali nisam mogao da
sakrijem pred samim sobom ledenu pustos sto me zapahnula. Znao sam, nisu to jedina vrata
na koja treba da zakucam, nije to jedini covjek koji treba da cuje moj zahtjev, ima ih jos,
boljih i jacih od ovog siledzije obezumljenog vlascu, a opet sam pretrnuo, naglo onemocao,
kao covjek koji u noci izgubi put. I to je bio razlog sto sam u nastupu povjeravanja i trazenja
podrske vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva, kopcama ljubavi, iznenaðen sam
sobom i tom novom potrebom, nerazumnom koliko i snaznom. Uspio sam, ucinio sam to
najbolje sto je moguce, voðen nesvjesnim lukavstvom iskrene nemoci, nabujalom ceznjom da
zadovoljim neku veliku zeð, koja je sigurno odavno postojala, skrivena i gusena. Dugo sam
poslije pamtio taj cas i onu silnu ganutost sto me obuzela.

Uzbudio sam i njega. Siroko otvorene modre oci su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju
me iz neke bezlicnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obicne, podsmjesljive veselosti
izmijenio se u uznemirenu napregnutost, a kad je poceo da govori, bio je opet miran i sabran
covjek koji vlada svojim osjecanjima, nadzire ih da ne budu prejako izrazena kao kod ljudi
koji lako zaboravljaju odusevljenje. Njegov zar je trajniji, nije plamen u kome izgore vrele
rijeci. I ta misao o njemu je nova. Jos danas, jos maloprije sam smatrao da je povrsan, i
prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukcije, jer zasto bih bas njemu dosao kad mi
je bila potrebna ljudska rijec. To ga je branila moja nova ljubav, moje odusevljenje koje sam
vezao za njega, plaseci se usamljenosti. Uostalom, svejedno, neka je i povrsan, neka je
lakomislen, neka procerdava svoju nesvakidasnju pamet kako hoce, ali je dobar covjek i zna
tajnu da bude prijatelj. Ja ne znam, on ce mi je otkriti. To je mozda molitva pred velikom
strepnjom, talisman protiv zlih sila, gatanje pred polazak na hadziluk patnje.

Ali nikad ne znamo sta izazivamo u drugom covjeku rijecju koja za nas ima sasvim odreðeno
znacenje i zadovoljava samo nasu potrebu. Pokrenuo sam u njemu, izgleda, dobro skrivanu
zelju da se mijesa u tude zivote. Kao da je jedva docekao moj izliv prijateljstva da mi pruzi
ruku i pomoc. Rijeci mu nisu dovoljne. - Drago mi je sto imas povjerenja u mene - rekao je
spremno. - Pomoci cu ti koliko mogu.

Sve je u njemu odjednom ozivjelo, pripremilo se na nesto, na cin, na opasnost. Trebalo ga je
zaustaviti.

- Ne trazim pomoc. Mislim da nije ni potrebno.

- Pomoc nikad nije suvisna, a sad ce biti potrebnija nego ikad. Moramo ga izvuci sto prije, i
skloniti odavde.

Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oci su mu sijale zlom vatrom. Sta sam probudio u
njemu?

Nisam ocekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlucivanju, do kraja zivota upoznavacu ljude
a nikad ih upoznati necu, uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu postupaka. Razmisljao sam