Page 68 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Bilo ti je tesko, bjezao si od muke, htio si da zaboravis kako su te sejmeni otjerali ispred
muselimata, i tada, u casu velike licne tegobe ti primjecujes bistre djecake i mislis na buduce
branitelje vjere. Je li tako? - Ako mi je tesko, jesam li prestao da budem ono sto sam? Mahao
je glavom, nisam znao da li me ismijava ili zali.

- Reci da nije, molim te, reci da ti je brat vazniji od svega, reci da ces sve poslati do ðavola da
ga spases, znas da je nevin!

- Ucinicu sve sto mogu.

- To nije dovoljno. Hajde da ucinimo vise!

- Hajde da ne govorimo vise o tome.

- Dobro. Kako hoces. Volio bih da se ne pokajes.

Bio je uporan. Ne znam zasto je htio da se upusti u opasan i nesiguran posao spasavanja
covjeka koga je jedva i poznavao, bilo je cudno i zato sto je protivurjecilo svemu sto sam
znao o njemu. Ali nije lagao, nije nudio samo rijeci jer je vidio moju odlucnost da ne
pristanem: zaista bi ucinio, ne oklijevajuci ni casa.
Mozda bi neko mogao pomisliti da sam bio dirnut tom njegovom spremnoscu da pritekne u
pomoc, da sam tu njegovu neobicnu zrtvu docekao sa suzama u grlu. Ali nisam. Nikako
nisam. U pocetku sam htio da ta njegova ponuda bude lazna, prazna rijec koja ne obavezuje
na djelo. Ali kad nisam uspio da je na to svedem, jer je njegova iskrenost bila nesumnjiva,
osjetio sam ljutinu i uvrijeðenost. Izgledalo mi je neprilicno toliko njegovo zanimanje,
neprilicno i nametljivo, jer je neprirodno. Nadilazio je moju revnost, ukazivao na
nedovoljnost moje brige, nudio svoju zrtvu da ukaze na moju malu ljubav, prigovarao i
kaznjavao me. Izmucio me ovaj razgovor, i zelio sam samo da se zavrsi, nismo mogli da se
razumijemo. Zbunio me neocekivanim zakljuckom poslije price o djecaku, kad je otkrio ono o
cemu nisam mislio a sto je sigurno istina, ali je smisao svega sto je govorio bila pobuna.
Iskopavsi taj zakljucak, zatvorio sam se, postao opsaðena tvrðava o koju su strijele uzalud
udarale. Nije mi prijatelj, ili je cudan prijatelj koji mi sijece korijenje, potkopava temelje.
Nema prijateljstva meðu ljudima koji drukcije misle.

To gorko saznanje (a bilo mi je potrebno kao vazduh, kao lijek) pomoglo mi je da ga lakse
odbijem, i da pocnem tezak razgovor koji sam stalno odgaðao, i stalno mislio na njega.

Mogao sam da ga zamolim i kao prijatelja, imao sam prava na to, ali je moja misao isla
drugim putem, onemogucavajuci to; mogao sam da kazem kao tuðu poruku, koja me se
toboze ne tice, ali bih se onda mucio da kazem svoju molbu, i sve bi ispalo ruzno. Ovako je
najbolje: nije mi prijatelj, to je sigurno, i iznijecu tuði zahtjev od koga ja ocekujem korist.
Mozda zato nisam ni pokazao malocas da sam ljut, jer bih ga okrenuo protiv sebe i umanjio
izglede na uspjeh.

Rekao sam, spremajuci se da poðem, kao da sam se slucajno sjetio, da sam bio kod njegove
sestre, pozvala me (znam, dodao je, i tako me upozorio da moram reci vise nego sto mi je
mozda korisno), i zamolila me da mu kazem da ce ga otac lisiti nasljedstva (znam i to,
nasmijao se Hasan), i da bi bilo najbolje da se sam odrekne, zbog svijeta, pred kadijom, da
bude manje bruke.