Page 66 - Meša Selimović - Derviš i smrt

trenutak, zatecen, uplasen ovom nagloscu, u opasnosti da budem uvucen u ruzan poduhvat.
Odbio sam, ne kazujuci pravi razlog, i ne znajuci ga tacno.

- Onda bi ostao kriv.

- Ostao bi u zivotu! Vazno je spasti covjeka.

- Ja spasavam vise: pravdu.

- Stradacete i ti, i on i pravda.

- Ako je odreðeno da bude tako, onda je to bozja volja.

Te moje smirene rijeci mogle su biti tuzne, gorke, bespomocne, ali su bile iskrene. Nista mi
drugo nije ostalo. Ne znam zasto su ga toliko izazvale, kao da su bile blato koje sam mu bacio
u lice. Mozda zato sto sam zaustavio njegov polet, sprijecio ga da bude plemenit. Vatra se
zapalila negdje u njemu, drukcija nego malocas, izravnija, bliza, oci su gorjele uzarenim
bljeskom, uz obraze se pelo gusto crvenilo, lijevom rukom je uhvatio desnu, kao da je
sprecava u zamahu. Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbuðenja i takav bijes. Ocekivao sam
ispad, prasak, psovku. Za cudo, nije viknuo, a vise bih volio, govorio je muklo, neprirodno
tiho, stezuci glasnice, postavsi odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio. Prvi put
sam cuo da govori vrelo, onako kako je u ljutini mislio, ne ublazavajuci teske rijeci ni uvrede.

Slusao sam zaprepasten: - O jadni dervisu! Moze li se ikad desiti da ne mislite derviski?
Djelovanje po odreðenju, odreðivanje po bozjoj volji, spasavanje pravde i svijeta! Kako se ne
ugusite od tih velikih rijeci! Zar ne moze nesto da se ucini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja
svijeta? Ostavi svijet na miru, ako Boga znas, bice srecniji bez te vase brige. Ucini nesto za
covjeka kome znas ime i prezime, koji ti je slucajno i brat, da ne propadne ni kriv ni duzan u
ime te pravde koju branis. Kad bi smrt tvoga brata bila zaloga za sutrasnji raj ostalih, pa
dobro, neka umre, iskupio bi mnoge nevolje. Ali nece, sve ce ostati kao sto je bilo.

- Onda Bog tako hoce.

- Imas li neku drugu rijec, ljudskiju?

- Nemam. I ne treba mi.

Prisao je prozoru, zagledao se u polovinu neba nad kasabom i nad brdima sto su je
okruzavala, kao da na toj sirokoj cistini trazi odgovor ili smirenje, a onda poceo da vice
nekome u dvoriste, pitajuci da li je konj potkovan, i da pozuri po svirace.

Uzalud, tesko ga upoznajem. Cim vidim jednu stranu, odmah iskrsne druga, nepoznata, i ne
znam koja je prava.

Kad se okrenuo, bio je opet miran, ali mu osmijeh nije vedar kao ranije.

- Oprosti - rekao je pokusavajuci da bude veseo - bio sam grub i glup. To je dzelepcijski
nacin. Dobro da nisam poceo i da psujem.

- Svejedno. To sad nije vazno.