Page 63 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Gledas je kao da si na njenoj strani - rekao sam kad je izasla.

- Da, na njenoj sam strani. Zena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija,
odlucnija, ljupkija nego ikad. Muskarac je rastresen, ili grub, ili nerazmisljen, ili placljivo
njezan. Ali sam i na njihovoj strani, na strani obojice. Neka ih davo nosi!

Zalio sam ga u tom casu, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Zalio ga sto je svjesno
razrusio u sebi cjelovit i siguran nacin mlsljenja kojim je mogao da posluzi vjeri, a zavidio mu
zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao. Nije bila moja, protivna je meni, a opet je licila
na lakse disanje. I mislim tako zbog njega, cinim ustupke, jer ne mogu sebi da sakrijem, drago
mi je sto ga vidim, drag mi je njegov laki prozracni smijesak sto se rascvjetava sam od sebe,
drago mi je njegovo vjetrovima opaljeno lice na kome blistaju modre oci, prijatna mi je
vedrina sto ga okruzuje kao svjetlost, mozda cak i lakomislenost koja ne obavezuje. U
neobicnom odijelu, plavim caksirama i zutim cizmama od jarece koze, u bijeloj kosulji sa
sirokim rukavima i sa cerkeskom kapom na glavi, cist kao bjelutak, sirokih ramena, snaznih
prsa sto su se trokutom zdrave tamnine pokazivala iz proreza kosulje, licio je na hajduckog
starjesinu kad se odmara kod sigurnih jataka, na veselog pustahiju koji se ne plasi ni sebe ni
drugog, na jelena, na rascvjetalo drvo, na nezauzdani vjetar. Uzalud pokusavam da ga vidim
drukcijeg, da ga vratim na pocetak. I pretjerujem, suprotstavljajuci ga sebi.

Nekad je bio sto i ja, ili slican meni. Nesto se desilo, nekad, jednom, zato je izmijenio svoj
zivotni put, i sebe. Zamisljam sejha Ahmeda Nurudina tako preobrazenog, kako putuje
drumovima, senluci po hanovima, kroti divlje konje, psuje, govori o zenama, i ne uspijevam
da domislim, smijesno mi, nemoguce, morao bih drugi put da se rodim i da nista ne saznam
od ovoga sto znam. Zazelio sam da ga upitam, mozda zato sto i ja slutim promjenu u sebi, ne
ovakvu, slutim i bojim se, a ne znam kako da to ucinim, izgledalo bi sasvim cudno, on ne vidi
put moje misli i opravdanost moje radoznalosti.

Posao sam stranputicom: - Jesi li zadovoljan svojim poslom?

- Jesam.

Pa se nasmijao i veselo mi gledajuci u oci, rekao bez okolisenja:

- Priznaj da nisi to htio da pitas.

- Pogaðas tuðe misli, kao sihirbaz.

Cekao je, osmjehnut, oslobaðajuci me obzira otvorenoscu i vedrim izgledom koji ohrabruje.
Iskoristio sam tu povoljnu priliku, priliku za sebe, on ih nudi drugima uvijek:

- Nekad si mislio kao i ja, ili slicno kao ja, kao mi. Nije lako izmijeniti se, treba odbaciti sve
sto si bio, sto si naucio, na sto si se navikao. A ti si se izmijenio, potpuno. To je kao da si
ponovo ucio da hodas, da progovaras prve rijeci, da stices osnovne navike. Razlog je morao
biti veoma vazan.

Posmatrao me trenutak s cudnom paznjom, kao da sam ga vratio u proslost ili u neku
zaboravljenu muku, ali se taj napregnuti izraz ubrzo ublazio. Potvrdio je mirno:

- Da, izmijenio sam se. Vjerovao sam u sve sto i ti, kao i ti, mozda i tvrðe. A onda mi je rekao