Page 61 - Meša Selimović - Derviš i smrt

postajao je sve vise onaj koga trazim.

Uveo me u veliku sobu, s prozorima na cijeloj prednjoj strani, polovina neba nudila se
pogledu, neskrivena, iznenadilo me prostranstvo te ljetne odaje, sa minderlucima, levhama,
izrezbarenim dolafima, sa mnostvom cilima, citavo jedno zapraseno bogatstvo, raskos o kojoj
niko ne vodi racuna. Kao on, mislio sam. Volio sam red, strog, derviski, svaka stvar treba da
ima svoje mjesto, kao i sve u svijetu, covjek mora da stvara red, da se ne izbezumi. Zacudo,
nije mi smetala ova nemarnost, licila je na nesitnicavu slobodu da se covjek koristi stvarima,
ne sluzeci im i ne postujuci ih suvise. Iako to ja ne bih mogao.

Smijao se, sklanjajuci mintan, cizme, oruzje, kako se navikao na nered po hanovima, pa
primijeti tek kad pogleda tuðim ocima, kad neko doðe. A ja sam siguran da je takav oduvijek,
to je dio njegove prirode, neodgovorne i razbarusene. I rekao sam mu to, u sali, da je bas to
lijepo kod njega, a sigurno je bio uvijek isti. Prihvatio je salu, sa smijehom: tacno, uvijek je
bio nemaran, iako ponekad postuje red koji drugi znaju da stvore, ali sam ne osjeca potrebu za
njim, ne misli o tome vise. Jednom u zivotu se cak i trudio, vrseci nasilje nad sobom, uzalud.
Kao da je u neprijateljstvu sa stvarima, ili ga ne postuju, odbijaju da mu se podvrgnu, nema
smisla za vlast ni nad cim. U stvari, reda se malo i plasi, red je konacnost, tvrdi zakon,
umanjivanje broja mogucih zivotnih oblika, lazno uvjerenje da vladamo zivotom, a zivot se
sve vise otima, sve nam vise izmice sto ga vise stezemo.

Bilo je sasvim neobicno kako je ovaj grubi malopreðasnji dzambas lako uskakao u razgovor
koji ne prilici njegovom danasnjem zanimanju, ali ja sam ga prihvatio sa zadovoljstvom.

Upitao sam: - A kako treba zivjeti? Bez reda, bez cilja, bez svjesnih namjera koje nastojimo
da ostvarimo?

- Ne znam. Dobro bi bilo kad bismo mogli odrediti cilj i namjere i stvoriti pravila za sve
zivotne prilike, da uspostavimo zamisljen red. I,ako je izmisliti opste propise, gledajuci iznad
glava ljudi, u nebo i vjecnost. A pokusaj da ih primijenis a zive ljude, koje poznajes i mozda
volis, a da ih ne povrijedis. Tesko ces uspjeti.

- Zar Kur-an ne odreduje sve odnose meðu ljudima? Sustinu propisa mozemo primijeniti na
svaki pojedini slucaj.

- Mislis? Onda mi rijesi ovu zagonetku. Nije rijetka, nije neobicna, nije daleka od nas.
Susrescemo se s njom kad god hocemo da otvorimo oci. Zive, recimo, muz i zena, i zive u
ljubavi, na izgled. Ili cekaj, da govorimo o ljudima koje znamo, bice lakse. Da pretpostavimo
da su to ovo dvoje koje si vidio, zena koja ti je otvorila vrata, i onaj stariji momak, Fazlija,
njen muz. Zive kod mene, u dvorisnoj kuci, nije im lose, on putuje sa mnom, zaraðuje vise
nego sto im je potrebno, donosi joj poklone s puta, i uziva u njenoj radosti, a ona zna da se
raduje, kao dijete. Smijesan je, nespretan, jak kao bivo, pomalo djetinjast, ali neobicno pazljiv
prema njoj. Voli je, propao bi bez nje. Mene pomalo potkrada, zbog zene, ali voli i mene,
poginuo bi da me odbrani. Drago mi je bilo sto se slazu, pobjegao bih od muza i zene koji se
kolju. Stalo mi je do njih, jer sam i ja pomogao da se naðu, a malo sam ih i zavolio. I sad
mislim ovako: sta bi se desilo kad bi zena nasla drugog muskarca i krisom mu poklanjala ono
sto je muzevljevo i po bozjim i po ljudskim propisima? Sta bi trebalo uciniti kad bi se to
desilo?

- Je li se desilo?