Page 62 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- Desilo se. Vidio si i njega, onaj mlaði. Muz ne zna. Kur-an kaze: kamenovati preljubnicu.
Ali priznaces, to je zastarjelo. A sta da uradim? Da kazem muzu? Da njoj zaprijetim? Da
otjeram mladica? Sve to ne bi pomoglo.

- Ni grijeh ne mozes gledati mirno.
- Teze je sprijeciti ga. Nju vole obojica, ona se boji muza, a voli mladica. I on je kod mene,
malo je lukav ali pametan, toliko vjest u poslovima da se bojim za njegovo postenje, ali mi je
potreban. Stanuje ovdje, s njima, muz ga je sam doveo, to mu je daleki roðak. Muz je
dobricina, nista ne sumnja, vjeruje ljudima, i uziva u svojoj sreci; zena ne zeli nista da
mijenja, boji se da sve ne pokvari; mladic cuti, ali nece da ode. Mogao bih da ga smjestim u
drugu kucu, ona bi otisla i tamo, sama mi je rekla, i bilo bi gore. Mogao bih da ga posaljem u
drugo mjesto, ona bi otisla za njim. Ma sta da se izmijeni u ovome sto je sad, ne bi valjalo.
Muz bi ubio i nju i njega, kad bi saznao, jer je, budala, vezao svoj zivot za nju. Njih dvoje
kradu svoju srecu, i misle da imaju pravo na nju, ne usuðujuci se da je ucine ljepsom. I nije im
lako, ni njoj, jer mora da bude zena covjeku koga ne voli, ni mladicu, jer je prepusta drugome
svako vece. Muzu je najlakse, jer nista ne zna, i za njega nista ne postoji, a mi mislimo da je
on najvise ostecen. Na nju on vise i nema prava, odrzava ga samo njen strah. A ja cekam,
pustam da sve traje, ne smijem nista da ucinim, toliko je sve rovito, pokidao bih tanke konce
sto ih drze zajedno, ubrzao bih nesrecu sto visi nad njima. Eto sad, nadi kakvo hoces pravilo,
rijesi mi to, uspostavi red! Ali da ih ne unistis. Jer onda nisi nista ucinio.

- To se moze zavrsiti samo nesrecom, sam kazes.

- Bojim se. Ali necu da je pozurujem.

- Govoris o posljedicama a ne o uzrocima, govoris o nemoci propisa kad se nesto desi, a ne o
grijehu ljudi sto ga se ne drze.

- Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot je ono sto biva. Kako da ga
uklopimo u zamisao a da ga ne ostetimo? Vise je stete naneseno zivotu zbog sprecavanja
grijeha, nego zbog grijeha.

- Onda da zivimo u grijehu?

- Ne. Ali ni zabrane nista ne pomazu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje.

- I sta treba da cinimo?

- Ne znam.

Nasmijao se, kao da mu je drago sto ne zna.

Usla je zena, unijela serbe.

Uplasio sam se da ce Hasan poceti razgovor s njom, suvise je otvoren i nagao da bi sakrio ono
sto misli. Srecom, i cudom, nije rekao nista, gledao je u nju s jedva vidljivim osmijehom,
nimalo zlobnim, cak i s nekom podsmjesljivom blagonaklonoscu, kao sto se gleda drago
stvorenje, ili dijete.