Page 70 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Zahvalio sam i poceo da se oprastam. Vratilo mi se dobro raspolozenje, i nada, pobijedio me
svojom neuracunljivom velikodusnoscu. Srecom, svega se odrekao sam, nije mi objesio o vrat
svoju zrtvu, nije me opteretio zahvalnoscu, i nije mi vise neprijatelj. (Sve je mogao da bude u
tim prvim danima, nista jos nije postao odreðeno, odreðivao sam se prema trenucima, kao u
prvoj nesigurnoj ljubavi, lako je mogla da se preokrene i u mrznju.)

- Steta sto si dervis - rekao je iznenada, nasmijavsi se glasno. - Pozvao bih te na veselje, doci
ce mi prijatelji.

I dodao lukavo otvoreno: - Ne krijem, jer ces sutra svakako doznati.

- Ne volis red?

- Da, ne volim red. Znam, grdices me, ali, ˙AFvama vasi poslovi, meni moji˙AE. Nije vazno
sto ne cinimo dobro, vazno je da ne cinimo zlo. A ovo nije zlo.

Salio se i s Kur-anom, ali bez zlobe i bez ruganja. Nije volio red, nije volio svetinje, bio je
ravnodusan prema njima.

Odjednom se njegov veseli glas naglo prekinuo. Razvucene usne su se skupile u zgrcenu
kruznicu, a lice, preplanulo od vjetrova, probilo je jedva vidljivo bljedilo. Pogledao sam kroz
prozor, za njegovim ocima: vitka Dubrovkinja i njen muz usli su u dvoriste.

- Jesu li i oni dosli na veselje?

- Sta? Ne, nisu.

Trajalo je samo trenutak, to njegovo gubljenje vlasti nad sobom, i uzbuðenje koje ga je
savladalo. Oci su mu zastale meðu sirokim otvorima kapaka, ruke se zbunile. Samo trenutak, i
sve je proslo, kao da nije ni bilo. Vratio mu se osmijeh, i opet je bio siguran, i neuzbuðeno
vedar, mirno radostan sto su mu dosli prijatelji. Ali ga je uzbuðenje jos drzalo, ma da mu je
izgled smiren. Znao sam po tome sto me vise nije vidio, sto za njega nisam postojao. Nije bio
neljubazan, nije gledao mimo mene, rekao je da opet navratim, napomenuo mi da odem do
njegove sestre, sve je na izgled bilo obicno, ali njegova misao nije sa mnom: dole je, na
dvoristu, uz zenu sto mu je isla u posjetu. Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima,
pozdravljajuci se pogledao sam krisom i letimice u njeno lice, nije mi se ucinila narocito
lijepa ovako iz blizine, obrazi su joj mrsavi i blijedi, oci sa tragovima vatre od neke bolesti ili
tuge, ali ima nesto u izrazu lica sto ostaje u sjecanju, i prosao sam kroz oblak lakog mirisa,
udaljio se sa mislju o nerjesivosti svega meðu njima. Zato je s onakvim zanimanjem govorio o
onoj zeni iz dvorista i o dvojici momaka! Je li to i njegova muka, je li to i njegov bezizlaz? Da
nije zaljubljen, sve bi lakse i jednostavnije bilo, ali njegovo naglo bljedilo ne vara. Zna li ona?
Zna li njen muz, dobrodusan Latinin sto se poklonio preda mnom duboko, sa ugodnim
smijeskom nezlobiva covjeka, troma u svemu. Sigurno ne zna, njega strast ne raspinje. On ne
bi ubio, i kad bi znao. Zena zna, zene uvijek znaju, makar nista ne bilo receno, i prije ce
pomisliti da jest nego da nije. Sta se desava meðu njima, nekazano, ili izmucano, izmeðu
muza koji ih odvaja prisustvom i podstice nesumnjanjem, uvijek spreman da prebrodi njihove
opasne cutnje veselim pricanjem ni o cemu? Kakav je bijes okusane ili neutazene zelje meðu
to dvoje mladih ljudi, kakva omaðijanost koja se, samo mislima hranjena, moze razviti u
opasan zanos. Ili je samo Hasan uhvacen, zbog njenog lelujavog stasa vitke trske i tihe
vedrine sjajnih ociju koje je obiljezila bolest. Zar se zato izdvojio, da se ovako nepovratno