Page 64 - Meša Selimović - Derviš i smrt

Talib-efendija, u Smirni: ˙AFKad vidis da mlad covjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i
svuci na zemlju˙AE. I svukao me na zemlju. - Odreðen si da zivis ovdje - izgrdio me - e pa
zivi! I zivi sto ljepse, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zasto nisi to
ucinio? Nego: zasto si to ucinio?

- I sta si sad?

- Skitnica na sirokim drumovima na kojima susrecem dobre i rðave ljude, sa istim brigama i
nevoljama kao i ovdje, sa istim radostima zbog male srece, kao i svugdje.

- Sta bi bilo kad bi svi posli tvojim putem?

- Svijet bi bio srecniji. Mozda.

Zatvarao je krug razgovora.

- I sad te se nista ne tice. Je li to sve sto si postigao?

- Nisam ni to.

Sjedim i razgovaram, sa sve manje paznje, sa sve manje zanimanja, ocekivao sam mnogo od
njegove ispovijesti, a nisam dobio nista. Njegov slucaj je usamljen. Pomalo je cudak, ili
pametan covjek koji krije svoje razloge, ili nesrecnik koji se brani prkosom, a za to je
potrebno biti suvise slab ili isuvise jak, a ja nisam ni jedno ni drugo. Svijet nas drzi cvrstim
vezama, kako ih raskinuti? I zasto? I na koji se nacin moze zivjeti bez vjerovanja sto je za
covjeka priraslo kao koza, koje je ti? Kako mozes bez sebe?

A onda sam se sjetio brata, sjetio sam se kuda sam posao. Sjetio sam se da ne smijem ostati
sam.

- Dosao sam da ti zahvalim na poklonu.

- Volio bih da si dosao bez razloga. Da porazgovaramo ni o cemu, ni zbog cega.

- Odavno nisam bio tako uzbuðen kao sinoc. Dobri ljudi su sreca na ovome svijetu.

Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaze ni onoga ko je cuje. Ali sam se
sjetio sinocnje veceri i ucinilo mi se da zaista tako mislim, i da je malo sto sam rekao. Osjecao
sam zelju da kazem vise, da zadovoljim neku svoju potrebu sto je rasla, da se ispunim
njeznoscu i toplinom. Uzalud je Hasan u smijehu pokusavao da me zaustavi, to je sad bilo
nemoguce. Drzao sam se za njega kao za kotvu, bio mi je neophodan bas tada, u tom casu, i
potrebno je bilo da mi bude drag, i najbolji. Rekao sam da cu jos sutra, mozda i danas, uciniti
za brata sve sto mogu. Vjerujem da sam u pravu, i trazicu pravdu dokle mognem da stignem.
Mozda nece biti lako, kao sto mislim, mozda ce biti i teskoca (vec ih osjecam: jutros muselim
nije htio da me primi, drsko su rekli da ga nema iako je preda mnom usao u muselimat),
mozda cu biti sam i ugrozen, i eto, zato sam i dosao danas do njega, osjecam da mi je blizak, i
nista ne trazeci, osim ljudske rijeci, htio sam da mu to kazem, zbog sebe.

Istina je bila to sto sam rekao, neka neobicna unutarnja istina, koja me i dovukla ovamo, iako
sam je i sebi izrekao tek tada, pred njim. Kao da sam polazio na pogibeljan put, u opasnu