Page 67 - Meša Selimović - Derviš i smrt

- A mozda i nemam pravo. Mozda je tvoj nacin korisniji. Bolje se drzati nebeskih mjera nego
obicnih, ovdasnjih. Neuspjesi te ne uznemiruju, uvijek racunas na beskrajno vrijeme,
opravdanje je u razlozima izvan tebe.

Licni gubitak postaje manje vazan. I bol. I covjek. I danasnji dan. Sve se produzava na
trajanje, bezlicno i ogromno, pospano tromo i svecano ravnodusno. Kao more: ne moze da
zali bezbrojne smrti sto se u njemu neprestano desavaju.

Cutao sam. Sta sam imao da kazem? Te uznemirene rijeci su otkrivale nesigurnost i
nedoumice kojima se ne moze naci kraj. Sta da osporavam ili odobravam, kad ni on ne zna na
cemu je? Samo sumnja. Ja ne sumnjam. Zaista mislim da je bozja volja vrhovni zakon, da je
vjecnost mjera naseg djelovanja i da je vjera vaznija od covjeka. Jest, more postoji oduvijek i
zauvijek, i ne moze se uzburkati zbog svake sicusne smrti. On je to rekao, gorko, sa drugim
smislom, ne vjerujuci. A ja bih zelio da se uzdignem do te misli, i kad je moja sreca u pitanju.

Nisam htio da objasnjavam, ne bi shvatio, jer misli drukcije nego ja, da bratovo osloboðenje
pripremljenim bjekstvom ili podmicivanjem ne mogu prihvatiti, jer jos vjerujem u pravdu.
Kad bih se uvjerio da nema pravde u ovom mome svijetu, ostalo bi mi da se ubijem, ili da se
okrenem protiv tog svijeta, koji vise ne bi bio moj.

Hasan bi opet rekao da je to derviski nacin misljenja, slijepa zagnjurenost u pravilo, zato nista
ne govorim, ali ne znam kako bi covjek mogao drukcije da zivi.

Ili moze?

Gledao sam u ispupalu granu pod otvorenim prozorom. Trebalo je da odem.

- Proljece - rekao sam.

Kao da on ne zna. Sigurno ne zna ovako kao ja. Nisam se sjetio da mu je mogla biti cudna ova
moja rijec. Kao da je prekidala razgovor, i misao, a nije.

Sjetio sam se kako se bijelo i ruzicasto obilje ponavljalo u beskraj, jutros, nekad, bilo je
mnogo svijetlih sjenki ispod stabala, mirisala je razbuðena zemlja, a ja sam mislio kako bi
bilo lijepo krenuti u svijet sa derviskim keskulom u ruci, voðen jednim jedinim suncem i ma
kojom rijekom, ma kojom stazom, bez ijedne druge zelje osim da ne budem nigdje, da se ne
vezujem nizasto, da sa svakim jutrom vidim drugi kraj, sa svakom noci da legnem na drugi
lezaj, da nemam obaveza ni zaljenja ni sjecanja, da pustam mrznji na volju tek kad odem i kad
postane besmislena, da udaljim svijet od sebe prolazeci ga. Ali ne, nisam to mislio, pripisao
sam sebi zelju koju je Hasan malocas izrekao, ucinila mi se toliko lijepa, toliko rjesavajuca,
da sam je prisvojio, i cio jedan trenutak mislio da je moja. Cak sam je obiljezio u sebi
njegovim rijecima. Odgovarala je mome jutrosnjem bespucu, i prihvatio sam je naknadno, kao
da je bila. A nije bila, znam sigurno.

Ispricao sam Hasanu o susretu sa djecakom, poslije ponizenja koje mi je poklonio muselim.

- Zasto si ga zvao? - upitao je Hasan smijuci se.

- Izgledao je bistar.